Pretpostavljam da s pravom mogu ustvrditi kako sedmero od desetero onih koji čitaju ove retke osjeća nelagodu zbog neke druge osobe. Bilo zbog nekoga na poslu ili kod kuće, bilo da je riječ o tvojem poslodavcu ili o zaposleniku, o onima koji žive u tvojoj kući ili o onima u čijoj kući ti živiš, o tvojoj rodbini, roditeljima ili djeci, o tvojoj ženi ili mužu – život ti je zbog njih teži no što bi trebao biti, čak i u ovim trenucima. O svojim poteškoćama (osobito onim obiteljskim) rijetko govorimo pred strancima. No, ponekad učinimo i to. Prijatelj nas upita zašto izgledamo tako potišteno; i tada istina izađe na vidjelo.

U tim situacijama prijatelj obično kaže: „Ali zašto im ne kažeš? Zašto ne odeš do svoje žene (ili muža, ili oca, ili kćeri, ili šefa, ili gazdarice, ili podstanara) i razriješiš to? Ljudi su obično razumni. Sve što trebaš učiniti je natjerati ih da vide stvari u pravom svjetlu. Objasni im to na razuman, miran, prijateljski način.” A mi, što god izrekli, tužno pomislimo u sebi: „On ne poznaje X.” Mi ga poznajemo. Znamo koliko je beznadno prisiljavati X da shvati poantu. Ili smo to mnogo puta pokušavali – sve dok nam ti pokušaji nisu postali mučni – ili nikada nismo ni pokušali jer smo od početka vidjeli da će sve biti uzalud. Znamo da će, pokušamo li s X-om razriješiti problem, ili nastati scena, ili će nas X gledati u potpunom čudu i reći: „Nemam pojma o čemu govoriš”, ili će se (što je možda najgore od svega) X u potpunosti složiti s nama i obećati da će okrenuti novi list i postaviti sve na nove temelje – a onda će se, dvadeset i četiri sata kasnije, ponašati onako kako se oduvijek ponašao.

Zapravo, znaš da će se svaki pokušaj razgovora s X-om nasukati na staru, kobnu manu X-ova karaktera. I osvrćući se unatrag, vidiš kako su se svi tvoji planovi uvijek nasukali na tu kobnu manu – na X-ovu neizlječivu ljubomoru, ili lijenost, ili osjetljivost, ili smušenost, ili nametljivost, ili lošu narav, ili nestalnost. Do određene dobi možda si gajio iluziju da će neka izvanjska sretna kob – poboljšanje zdravlja, povećanje plaće, kraj rata – riješiti tvoju poteškoću. No sada znaš bolje. Rat je završio i shvaćaš da bi, čak i da se druge stvari dogode, X i dalje bio X, a ti bi se i dalje suočavao s istim starim problemom. Čak i da postaneš milijunaš, tvoj muž bi i dalje bio nasilnik, ili bi tvoja žena i dalje prigovarala; ili bi tvoj sin i dalje pio, ili bi i dalje morao živjeti sa svojom punicom.

Shvatiti da je to tako, veliki je korak naprijed; suočiti se s činjenicom da bi, čak i kad bi sve izvanjske stvari išle kako treba, stvarna sreća i dalje ovisila o karakteru ljudi s kojima moraš živjeti – i da ne možeš promijeniti njihov karakter. I sada dolazimo do bîti. U trenutku kada to shvatiš, prvi put uviđaš u kakvoj se situaciji nalazi Bog. Jer Bog se (na neki način) suočava upravo s time. Pružio je ljudima raskošan i prekrasan svijet. Podario im je inteligenciju da im pokaže kako ga mogu koristiti, i savjest da im pokaže kako bi ga trebali koristiti. Omogućio je da im ono što im je potrebno za njihov biološki život (hrana, piće, odmor, san, tjelovježba) bude ugodno. I potom, učinivši sve to, vidio kako njegovi planovi bivaju pokvareni – baš kao što se kvare i naši mali planovi – zbog pokvarenosti samih ljudi. Sve ono što im je dao kako bi bili sretni, ljudi pretvaraju u prilike za svađu i ljubomoru, za pretjerivanje i gomilanje, i za budalaštine.

Možda ćeš pomisliti da je Bogu lakše, jer on bi, kada bi htio, mogao preobraziti ljudske karaktere, a mi to ne možemo. No, ta razlika ipak nije tako velika kako se na prvi pogled čini. Bog je sebi postavio pravilo da neće nasilno mijenjati ljudske karaktere. On ih može i hoće promijeniti – ali samo ako mu ljudi to dopuste. Na taj je način uistinu i istinski ograničio svoju moć. Ponekad se pitamo zašto je to učinio, ili priželjkujemo da nije. No Bog očito misli da se to isplati učiniti. Draži mu je svijet slobodnih bića, sa svim svojim opasnostima, nego svijet ljudi koji čine dobro poput strojeva, jer ne mogu drugačije. Što bolje uspijemo zamisliti svijet savršenih, automatiziranih bića, to ćemo jasnije uvidjeti Božju mudrost.

Rekao sam da kada vidimo kako se svi naši planovi izjalovljuju zbog karaktera ljudi s kojima moramo imati posla, mi „djelomično“ otkrivamo kako je Bogu. No samo djelomično. Božje se gledište razlikuje od našega na dva načina. Kao prvo, on vidi (kao i ti) da su svi ljudi u tvojem domu ili na tvojem poslu u određenom stupnju čudni ili teški; no kada pogleda u taj dom ili tvornicu ili ured, vidi još jednu takvu osobu – onu koju ti nikada ne vidiš. Naravno, smjeram na tebe. To je sljedeći veliki korak na putu mudrosti – shvatiti da si upravo i ti takva osoba. I ti imaš kobnu karakternu manu. Sve nade i planovi drugih ljudi opetovano su se nasukali na tvoj karakter baš kao što su se tvoje nade i planovi nasukali na njihove.

Nema smisla prijeći preko toga nekim nejasnim, općenitim priznanjem i reći: „Naravno, znam da i ja imam svoje mane.“ Važno je shvatiti da postoji neka uistinu kobna mana u tebi: nešto što kod drugih izaziva onaj isti osjećaj očaja koji njihove mane izazivaju u tebi. A gotovo je sigurno riječ o nečemu čega nisi ni svjestan – poput neugodna zadaha iz reklama, koji svi primijete osim onoga tko ga ima. „Ali zašto mi drugi to ne kažu?“ pitaš se. Vjeruj mi, pokušavali su ti reći, iznova i iznova, no ti to jednostavno nisi mogao podnijeti. Možda je dobar dio onoga što nazivaš njihovim „zanovijetanjem“ ili „lošom naravi“ samo njihov pokušaj da te natjeraju da uvidiš istinu. Pa čak i mane kojih si svjestan, ne uviđaš u potpunosti. Kažeš: „Priznajem da sam sinoć izgubio živce!“; no drugi znaju da uvijek izgubiš živce, da imaš kratak fitilj. Kažeš: „Priznajem da sam prošle subote previše popio!“; no svi ostali znaju da si okorjeli pijanac.

I po tome se Božje gledište razlikuje od mojega. On vidi sve karaktere: ja vidim sve osim vlastitog. A druga je razlika ovo: Bog voli ljude usprkos njihovim manama. On nastavlja voljeti. On ne odustaje. Nemoj reći: „Lako je njemu! On ne mora živjeti s njima!“, jer mora. On je u njima kao što je i izvan njih. On je s njima u puno prisnijem, bliskijem i trajnom odnosu u kakvom mi nikada nećemo moći biti. Svaka opaka misao u njihovim umovima (i našima), svaki trenutak zlobe, zavisti, arogancije, pohlepe i umišljenosti izravno se suprotstavlja njegovoj strpljivoj i čežnjivoj ljubavi, i ražalošćuje njegov duh više od našega.

Što više budemo oponašali Boga u oba ova vida, to ćemo više napredovati. Moramo više voljeti X-a; i moramo naučiti vidjeti da smo i mi takvi. Neki ljudi kažu da je morbidno razmišljati o vlastitim manama. To bi bilo sasvim u redu kada bi većina nas mogla prestati razmišljati o vlastitim manama, a da ubrzo ne počne razmišljati o manama drugih ljudi. Jer, nažalost, uživamo razmišljati o manama drugih: to je zadovoljstvo, u punom smislu riječi „morbidno“, doista najmorbidnije zadovoljstvo na svijetu.

Ne sviđaju nam se ograničenja koja nam se nameću, no predlažem da sami sebe ograničimo u jednome: uzdrži se od svakog razmišljanja o manama drugih ljudi, osim ako tvoje dužnosti kao učitelja ili roditelja ne nalažu da razmišljaš o njima. Kada ti nepotrebne misli naviru u um, zašto ih jednostavno ne otjerati i umjesto toga razmišljati o vlastitim manama? Jer samo se na tom području, uz Božju pomoć, nešto može učiniti. Od svih nezgodnih ljudi u tvojoj kući ili na poslu, postoji samo jedna osoba koju doista možeš popraviti. To je praktičan cilj s kojim treba započeti. I zaista, bolje bi nam bilo. S tom se zadaćom kad-tad moramo uhvatiti ukoštac, a svaka odgoda samo će otežati početak

Uostalom, koja je alternativa? Sasvim ti je jasno da ništa, čak ni Bog sa svom svojom moći, ne može učiniti X-a istinski sretnim sve dok X ostaje zavidan, usredotočen na sebe i pakostan. Budi siguran da u tebi postoji nešto što će, ne bude li preobraženo, Bogu oduzeti svaku mogućnost da spriječi tvoju vječnu bijedu. Dok god to prebiva u tebi, raj ti je nedohvatan, poput slatkih mirisa čovjeku začepljena nosa ili glazbe nagluhu čovjeku. Nije riječ o tome da nas Bog „šalje“ u pakao. U svakome od nas raste nešto što će postati pakao ako se ne iskorijeni u začetku. Stvar je ozbiljna: predajmo se odmah u Božje ruke – već danas, već ovoga trenutka.

Izvor: God in the Dock | Prijevod: Miodrag Vojvodić