U 13. stoljeću mnogi su svećenici najviše marili za bogaćenje i ugodan život. Rijetko su propovijedali, gotovo nikad nisu učili, i plaćali su za visoke položaje da bi se tako još više obogatili. Bilo je svećenika koji su otvoreno živjeli sa ženama i tako sablažnjavali narod. Neki su biskupi bili nevjerojatno bogati, i prodavali su crkvene položaje kako bi nastavili raskošno živjeti. Mnogi su ljudi bili jednako loši kao i njihovi vođe.

Tada su se pojavili mnogi tzv. ‘proroci’, neki dobri, neki ne tako dobri. Govorili su da će ljude zadesiti užasne kazne ako se ne obrate. Jedan od tih reformatora bio je i Pierre Valdo. Dobro je započeo: odrekao se bogatstva, živio u siromaštvu i širio vjeru. Imao je mnogo sljedbenika, koji su također živjeli u siromaštvu i činili pokoru. No kad su bez dopuštenja počeli propovijedati protiv lijenih i grješnih svećenika, lyonski ih je nadbiskup izopćio.

Valdenzi, kako su se nazivali, otišli su papi, koji ih je ohrabrio. Pohvalio je Pierrea što živi u siromaštvu i dozvolio njemu i njegovim sljedbenicima da potiču ljude da žive moralno i sveto gdje god im to biskupi dopuštaju. No kako nisu bili teolozi, nije im bilo dopušteno tumačiti Bibliju ili poučavati ljude u vjeri, ali oni su to svejedno činili.

S vremenom su počeli činiti mnogo pogrješnih stvari, npr. stavljati svoje tumačenje Biblije iznad papinog autoriteta, poricati postojanje čistilišta i protiviti se štovanju svetaca. Također su odbijali ispovijedati se pred nemoralnim svećenicima, i ispovijedali su se pred dobrim ljudima koji nisu bili svećenici. Zbog svega ih je toga papa 1184. godine izopćio.

No i dalje ih je bilo mnogo, i nastavili su širiti svoja kriva vjerovanja. Pojavili su se i albigenzi ili katari, koji su materijalni svijet smatrali zlom. Poricali su važnost sakramenata, a naročito braka. Mnogo je ljudi slušalo preostale valdenze i katare, jer su oni, za razliku od svećenika, živjeli evanđeosko siromaštvo.

Drukčiji pristup franjevaca

Svi su valdenzi i katari zastranili i izgubili vjeru unatoč svojoj iskrenosti i radikalnom življenju evanđeoskog siromaštva. No vjeru nije izgubio njihov suvremenik Franjo Asiški. Zašto? Zato što nikad nije propovijedao evanđelje bez dopuštenja svećenika. Nikad nije kritizirao svećenike i biskupe, čak ni one lijene i nemoralne, niti je to dopuštao svojoj subraći. Zato su franjevci bili svugdje dobrodošli.

Jedan je valdenz izazvao Franju zbog njegova velikog poštovanja prema svećenicima, govoreći o nekom župniku koji je živio u grijehu. ‘Moramo li vjerovati u ono što on naučava i poštivati sakramente koje on dijeli?’

Umjesto odgovora, Franjo je otišao do tog svećenika i kleknuo pred njega govoreći: „Ne znam jesu li ove ruke okaljane kako ovaj čovjek kaže da jesu, ali znam da, čak i ako jesu, to nikako ne umanjuje moć i učinkovitost Božjih sakramenata… Zato ljubim ove ruke iz poštovanja prema onome što one čine i iz poštovanja prema Onome koji mu je dao Svoju vlast.“ Izazivač je otišao bez riječi.

Franjevački je red tijekom 19 godina od Franjina obraćenja do njegove smrti napravio revoluciju vjere u Europi. Do njegove smrti bilo je tisuće franjevaca, koji su širili pravu vjeru ne ističući grijehe svećenika i biskupa (kojih je sigurno bilo mnogo), nego živeći evanđelje s tolikom jednostavnošću i radošću da ljudi tome nisu mogli odoljeti.

Danas ima mnogo svećenika, pa čak i biskupa, koje kritiziraju zbog onoga što govore i čine, ali većina njih nisu toliki prijestupnici kao svećenici i biskupi Franjina vremena. Nedavni skandali među američkim svećenicima mnogo su gori, ali na njih se reagiralo mnogo oštrije nego na manje, ali raširenije prijestupe iz 13. stoljeća.

Slijediti izvorni nauk

Vjerujem da će ljudi koji će u Crkvu donijeti novo proljeće biti mnogo sličniji sv. Franji nego današnjim oštrim kritičarima svećenika i biskupa. Slučaj valdenza i albigenza dobar je primjer što se događa kad se ljudi usredotoče na grijehe svećenika i biskupa.

Mislim da je takvo kritiziranje hrana našoj oholosti i da može učiniti da se osjećamo nadmoćnima vođama naše Crkve. Odatle ne treba mnogo da se njihov nauk počne poistovjećivati s njihovim ponašanjem i da se počne odbijati crkvene doktrine. Ta je opasnost stvarna.

Isus je upozorio svoje učenike da usprkos sramotnom ponašanju pismoznanaca i farizeja ne odbijaju njihov nauk:

„Tada Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom maknuli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’.“ (Mt 23, 1-7)

Nekoliko redaka kasnije govori: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri!« i naziva ih „slijepim vođama“ i „leglom gujinjim“. No ljudi svejedno moraju činiti i obdržavati sve što im kažu jer se radi o Mojsijevim nasljednicima.

Rekao bih da je većina naših biskupa mnogo bolja od pismoznanaca i farizeja, i da nasljeduju apostole. Vrlo je važno da ih slušamo, naročito u svjetlu onoga što je Isus rekao: „Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.“ (Lk 10,16)

Neposlušnost u liturgiji

Drugi problem koji je ponekad prisutan među onima koji radije kritiziraju biskupe nego da mole za njih jest kad ti ljudi sami odlučuju kakva treba biti liturgija. Neki sebi uzimaju za pravo da izmjenjuju misne odgovore, i tako unose podjele baš ondje gdje bismo trebali biti najujedinjeniji. Bilo da se radi o odbijanju da se izgovori neki usklik, ili da se odgovara na latinskome kad sav narod odgovara na narodnom jeziku, ili pak da se radi feminizma riječ ‘on’ zamjenjuje riječju ‘Bog’ – sve to ometa druge koji nastoje svoja srca i misli uzdići do Boga.

Nije na nama da odlučujemo što je prikladno u misi, nego na biskupima. Naravno, moramo izbjegavati činiti nešto nemoralno, ali osim tih slabo vjerojatnih slučajeva moramo poslušno pratiti liturgiju onako kako su nam je dali oni koji su izabrani da to čine. Bez obzira na to sviđa li nam se prijevod ili ne (a neki su prijevodi uistinu slabi), moramo prihvatiti ono što su nam naši vjerski vođe dali. Bolje je biskupu napisati ponizno pismo nego na svoju ruku mijenjati stvari. Bolje je i moliti za bolje prijevode.

Gubitak radosti

Kad rado kritiziramo svećenike ili biskupe, prisutna je još jedna opasnost: možemo postati natmureni katolici. Što više kritiziramo i prigovaramo, više spuštamo moral Crkve i postajemo tmurniji. (Sv. Terezija Avilska rekla je: „Sačuvaj me, Bože, od tmurnih svetaca!“) Mnogi su iskreni, pravovjerni katolici postali tmurni jer su se uporno usredotočavali na mane svećenstva – tako tmurni da više nisu mogli ništa pozitivno doprinijeti Crkvi, unatoč svojim brojnim talentima. Ne kažem da ne smijemo priznati da neki svećenici i biskupi čine neke loše stvari, ali to trebamo činiti vrlo oprezno. Trebamo zatim govoriti o onome pozitivnome, o stvarima koje izgrađuju Crkvu i dižu moral u njoj. Ne smijemo se zadržavati na negativnim osobinama svećenika i biskupa – ili bilo čijim – jer bi nas to učinilo potištenima i uvijek spremnima da ističemo negativne aspekte neke situacije.

Vrag je jako lukav u tome što čini potištenima one koji iskreno vole Boga i Crkvu. Tjera ih da se bave negativnim stvarima u Crkvi i tako uništava njihovu radost. Ne smijemo nasjesti na to. Ako želimo biti sveti, moramo se usredotočiti na pozitivno, i ne dati da išta uništi našu radost.

Bog Otac je sv. Katarini Sijenskoj govorio o svojim službenicima, svećenicima, i ona je Njegove riječi zabilježila u svom Dijalogu:

… Moja je želja da im se iskazuje dužno poštovanje, ne zbog onoga što jesu sami po sebi, nego zbog mene, zbog vlasti koju sam im dao. Zato ih krjeposne osobe ne smiju manje poštovati, čak i ako ti službenici zaostaju u krjeposti. A što se tiče krjeposti mojih službenika, opisao sam ti ih stavljajući ih pred tebe kao poslužitelje tijela i krvi moga Sina, i drugih sakramenata. To dostojanstvo pripada svima koji sam odredio da budu poslužitelji, kako i dobrima, tako i zlima.

… Moraš ih ljubiti zbog njihove krjeposti i zbog njihovog sakramentalnog dostojanstva. Trebaš mrziti grijehe onih koji žive u zlu, no ne smiješ ih suditi. To nije moja volja, jer oni pripadaju Kristu, i ti ih trebaš ljubiti i poštovati vlast koju sam im dao.

Ti dobro znaš, kad bi ti netko prljav i obučen u dronjke ponudio veliko blago koje bi ti dalo život, ti zbog blaga ne bi prezrela ni onoga tko ga donosi niti Gospodina koji ti je to poslao, čak i ako je taj što nosi blago odrpan i prljav… Trebaš prezirati i mrziti grijehe svećenika, i nastojati da ih obučeš u haljine milosrđa i pobožne molitve, i svojim suzama opereš njihovu prljavštinu.
Uistinu, ja sam ih odredio za svećenike i dao vam ih da budu anđeli na zemlji i sunca, kao što sam ti rekao. Kad su oni manje od toga, moraš moliti za njih, ali nemoj ih suditi. Pusti meni da sudim, a ja ću im biti milostiv zbog tvojih molitava i svoje vlastite želje.

Je li suđenje isto što i kritiziranje? Nije isto, ali je jako blizu. Evo definicije riječi kritizirati: nalaziti samo loše strane; prigovarati.

Gospodin želi molitve, a ne kritike za svoje svećenike. Žalosno je koliko su neki ljudi spremniji suditi i kritizirati svećenike nego moliti za njih! Zamislite koliko bi za Crkvu bilo bolje kad bi se sva energija utrošena u kritiziranje svećenika i biskupa trošila na molitvu i pokoru za njih, i kako bi bilo bolje i onima koji mole i poste!

Kad sam bio sjemeništarac, jednom sam posjetio svoju sestru. Dobro smo se zabavljali raspravljajući o nesložnim teolozima. No odjednom smo zastali, i ja sam rekao: „Znaš, možda ne bismo smjeli toliko uživati u kritiziranju tih teologa. To mi se čini kao oholost.“ Moja se sestra složila: „Da. Govoreći koliko su oni u krivu, mi ističemo koliko smo mi u pravu.“
U tu je zamku lako pasti. Zovem to „sindromom zar nije to užasno“.

Ne mislim da sam kao svećenik izuzet od Božjeg upozorenja sv. Katarini o osuđivanju drugih svećenika. Nemam više prava od nekog laika kritizirati svoju braću. Ponekad to znači da se moram ugristi za jezik kad je tema razgovora neki ne baš savršen svećenik.

Kao što sam već spomenuo, nije pogrješno priznavati da svećenici i biskupi čine grješke niti na te grješke blago ukazivati. No kad naklapanja o tim stvarima i osobni verbalni napadi na svećenike nekome postanu omiljena zabava, tada je to otišlo predaleko.

Ljubiti biskupe

Ljudi idealiziraju život jednog biskupa, a on nije sasvim ugodan. Oko 15 % njegovog posla je odlučivanje, a preostalih 85 % su glavobolje.

Dobro se sjećam što je jednom prilikom rekao upravitelj jednog centra za duhovne obnove svećenika: „Zanimljivo je kako danas, kad je sve manje svećeničkih poziva, imamo toliko poziva za biskupstvo.“ A, rekao bih, i za papinstvo!

Kad ljudi kritiziraju nekog biskupa, ili bilo kojeg čovjeka, onaj tko je na meti kritika često će se tvrdoglavo držati svoga položaja, čak i ako mu do njega nije naročito stalo. To radi zato što želi pokazati da ga nitko neće ni na što prisiljavati, čak i ako je kritika dobronamjerna i na mjestu.

S druge strane, ljudi poput sv. Katarine Sijenske i sv. Bernarda od Clairvauxa izvršili su velik utjecaj na biskupe pišući im pisma. Nije teško vidjeti zašto je tako: u svojim su pismima iskazivali poštovanje, poniznost i mnogo ljubavi. Ali oni su bili sveci, mogli biste reći. Oni su postali sveci, ali ako proučite njihove živote, vidjet ćete da mnogi nisu prepoznavali njihovu svetost dok su ti sveci bili živi. Upravo ih je svetost nadahnula da na reforme potiču s ljubavlju. Tako će biti i našom vlastitom svetošću, ako za njom težimo.

Svećenici i biskupi vjerojatno nisu gori nego što su bili u vrijeme sv. Katarine ili sv. Franje Asiškoga. Općenito uzevši, mnogo su bolji, unatoč sramotnim skandalima njih nekolicine posljednjih godina. Mi imamo izbor: biti tmurni i postati dežurni kritičari svećenika i biskupa, uvijek spremni s velikom se energijom žaliti na mane prisutne među svećenstvom, ili pak, priznati grješke tog istog svećenstva, i biti oni koji izgrađuju moral u Crkvi, koji naglašavaju ono pozitivno i spremni su graditi, a ne rušiti. Ako dobro pogledamo, vidjet ćemo mnogo toga pozitivnoga u Crkvi danas i u svakome vremenu.

Sv. Pavao je to dobro rekao: „Zato, tješite se uzajamno i izgrađujte jedan drugoga, kako i činite. Molimo vas, braćo: priznajte one koji se trude među vama, koji su vam predstojnici u Gospodinu i opominju vas; s ljubavlju ih nadasve cijenite poradi njihova djela!

Gajite mir među sobom!“ (1 Sol 5,11-13) To je put do prave svetosti i radost koja je uvijek prati. Ta kršćanska radost je, za razliku od natmurenosti, zarazna.

Thomas G. Morrow | Catholics for the Common Good

Prijevod: Ana Naletilić