Kadgod čovjek teži za onim grešnim, odmah se u duši uznemiri. Oholica i škrtica nikad ne miruju; siromah i ponizan u duhu žive u obilju mira.

Tko nije još upokorio u sebi neuredne sklonosti, brzo pada u napast, te ga male i neznatne stvari svladaju.

Čovjek slaboga duha, i u neku ruku još puten i sklon sjetilnosti, teško se može u potpunosti otresti zemaljskih požuda.

I zato je često žalostan, kad im se uklanja; još se lako rasrdi, ako mu se tko opre.

A ako zadobije ono za čim hlepi, odmah osjeća teret krivice u savjesti: popustio je, naime svojoj strasti, koja ne donosi željenog mira.

Boreći se, dakle proti napastima, a ne popuštanjem, nalazimo pravi mir za dušu.

Nema stoga mira u srcu putena čovjeka, niti u onoga, koji je podložan izvanjskim stvarima, već je mir u srcu revnog pobožnog čovjeka.

Primjena i molitva

Mir srca jest, uz milost Božju, najveće dobro na zemlji. Zato moramo upotrijebiti sva sredstva, da ga postignemo i sačuvamo. Najjednostavniji i najsigurniji je put, ako se opiremo napisati i obuzdavamo svoje neuredne požude. Takvim trajnim otporom strasti gube snagu i manje nas uznemiruju.

Molimo Te, Gospodine, neka djelovanje nebeskoga dara obuzme našu dušu i tijelo, da ne slijedimo naših strasti, nego da sva naša djela pretječe učinak ovoga otajstva! (Popričesna na XV. nedjelju po Duhovima)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tome Kempenca “Nasljeduj Krista”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.