POUKA ZA ŽIVOT

Sveta misa i četiri najvažnije pouke iz djetinjstva

Četiri najvažnije stvari koje naučimo govoriti kao djeca: „Volim te”, „Hvala”, „Molim te” i „Žao mi je” ne samo da mogu i mlade i stare usmjeriti na put prema sreći – oni su i korisna analogiju za ono što se događa pri svakoj misnoj žrtvi.

Foto: Shutterstock

Jedno od pitanja iz starog katekizma je: „Za koje se svrhe prikazuje misa?” Odgovor je četverostruk:

  • Prvo: da častimo Boga kao svoga Stvoritelja i Gospodina.
  • Drugo: da zahvalimo Bogu za Njegove brojne darove.
  • Treće: da molimo Boga da udijeli svoje blagoslove svim ljudima.
  • Četvrto: da dadnemo zadovoljštinu Božjoj pravdi za grijehe počinjene protiv Njega 1.

Čašćenje, zahvala, molitva i zadovoljština – te se četiri svrhe nalaze u mnogim starim misalima, a i danas se spominju u tradicionalnim katehezama o misi. No često se previđa veza tih svrha s našim konkretnim životom. Kakve veze te četiri stvari imaju s našom psihološkom, emocionalnom i duhovnom dobrobiti?

Jedan od pristupa ovom pitanju je da razmotrimo četiri najvažnije stvari koje naučimo govoriti kao djeca: „Volim te”, „Hvala”, „Molim te” i „Žao mi je”. Ta četiri jednostavna izričaja ne samo da mogu i mlade i stare usmjeriti na put prema sreći – oni su i korisna analogiju za ono što se događa pri svakoj misnoj žrtvi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pouke za život

Tragedija jezika istočno od Edena je to što je on izvorno bio namijenjen za točno imenovanje stvarnosti (kao što vidimo kod Adama i životinja), a često se pretvara u sredstvo manipuliranja ili prikrivanja stvarnosti. Govoriti „volim te”, „hvala”, „molim te” i „žao mi je” mogu biti činovi ogromne neiskrenosti, pa čak i iskorištavanja, no ja ipak smatram da se podrazumijeva da svaki pristojan roditelj svoje dijete ne uči tim riječima da bi mu tako dao alate za manipulaciju.

Iako govorimo o važnosti učenja svoje djece da kažu „molim te” i „hvala”, naš je cilj zapravo da to i kažu i stvarno misle. Kad majka sinu naređuje da se ispriča sestri što ju je vukao za kosu, obično ne bude zadovoljna s hladnim „žao mi je” i prkosnim pogledom bez imalo kajanja. Očito je da je njezin cilj da dječak shvati da je to što je učinio pogrješno, kako bi on osjetio iskreno žaljenje zbog toga što je učinio i zatim nastojao ispraviti nepravdu, a ne da samo izgovori niz određenih zvukova. Isto vrijedi i za ostale tri stvari koje ona djecu poučava da govore.

U cilju da odgojimo djecu koja govore „volim te”, „hvala”, „molim te” i „žao mi je” implicitno je nešto više od puke navike pristojnosti, beznačajnog konformizma ili kapitulacije pred društvenim konvencijama. Cilj je formirati mladi um u osobu koja u sebi ima ljubavi, zahvalna je, poštuje druge, a kad je nužno, kaje se i želi popraviti stvar. Tome je možda tako zato što takve kvalitete nisu samo same po sebi vrijedne, nego vode i do stjecanja drugih vrlina.

Netko tko zna važnost npr. kajanja, zna i važnost opraštanja (što nije mala stvar), a netko tko je istinski zahvalan, bit će skloniji biti velikodušan. Jedan od razloga zašto i vjernici i nevjernici smatraju ponašanje nemilosrdnog sluge iz istoimene usporedbe vrijednim osude je to što on krši oba ta načela zdravog razuma 2.

Iza tih jednostavnih izričaja nalazi se cijela jedna moralna antropologija, shema za dobar život. U idealnom slučaju, osoba koja može reći „volim te” i to misliti sposobna je za predanost, odanost i samopožrtvovnost. Osoba koja može reći „hvala ti” i to misliti prepoznaje, kako ćemo vidjeti, nezasluženi dar svoga postojanja i svoj dug širem svijetu kojega nije stvorila.

Osoba koja može reći „molim te” i to misliti priznaje svoju zavisnost od stvarnosti izvan sebe i odbija načelo da ako imate moć, imate i pravo, nadilazeći opasni egoizam koji bi je učinio, da parafraziram sir Waltera Scotta, nesretnikom koji samo na sebe gleda. Konačno, osoba koja može reći „žao mi je” (ili, za sitnije stvari, „ispričavam se”) i to misliti čini onaj težak, ali ključan skok u poznavanje sebe, bez laskanja i dotjerivanja, i tako prikuplja hrabrost priznati svoje krivice, ali i odlučnost da ih ispravi.

Suprotno tome, osoba koja nije bila odgojena uz ova četiri izričaja i stavove koji uz njih idu doživjela je veliku nepravdu, jer je nitko nije poticao da prevlada svoju sebičnost, ili (što dođe na isto) da shvati stvarnost ljudskog života.

Četiri svrhe mise

Zanimljivo je da je ovaj četverostruki put do pravog ljudskog sazrijevanja veoma sličan tradicionalnoj teologiji mise. Točnije, govoriti „volim te” kod kuće je analogno činu čašćenja koji se događa na misi, „hvala ti” zahvaljivanju, „molim te” molitvi, a „žao mi je” davanju zadovoljštine.

Kad je naš Gospodin prinio sebe na križu kao živu žrtvu, ta je žrtva uključivala beskrajan čin čašćenja Njegova Oca, zahvaljivanja Njemu, molitve ili prošnje u naše ime, i zadovoljštine (okajanja) za grijehe svijeta. Te četiri sastavnice tog savršenog čina štovanja Krist ponovno uprisutnjuje preko svećenika u svakoj misi. Mi vjernici sudjelujemo u misi kako bismo imali udjela u tim svrhama i njima bili obogaćeni. Naši vlastiti činovi pobožnosti zasigurno nisu identični Gospodinovima. Na primjer, Kristovo okajanje nije uključivalo riječi „žao mi je” onako kako to mora uključivati naše okajanje, jer se On nije imao za što kajati. No naš slabašni pokušaj da se iskupimo za svoje grijehe u činu okajanja učinkovit je zbog beskrajne velikodušnosti našeg raspetog i uskrslog Boga, i zato je veza između to dvoje tako duboka.

Četiri nemira

Jedan razlog zašto je ova analogija značajna je taj što ona ukazuje da žrtva na križu – i žrtva na oltaru – snažno doprinosi nadnaravnom savršenstvu našeg prirodnog potencijala za dobro, kao i obnovi naše naravi poslije njezina pada iz stanja savršenstva.

Kao dodatni dokaz toga trebamo samo razmotriti spektar čovjekovih temeljnih emocija u svjetlu četiri „nemira” (perturbationes) duše: radosti, želje, straha i tuge. Tu korisnu taksonomiju koristio je Ciceron 3, koji ju je posudio od stoika, a kasnije su je prihvatili kršćanski mislioci poput sv. Augustina 4. Četiri emocije koje navodi Ciceron zanimljivo su povezane s četiri izričaja koje smo spomenuli i s četiri svrhe mise – ne poklapaju se savršeno, ali istinski dobri činovi čašćenja, zahvaljivanja, molitve i skrušene nadoknade za grijehe usavršavaju naše temeljne instinkte radosti, apetita, straha i tuge.

Apetit

Na primjer, na prirodnoj razini sirovu osobnu želju humanizira i sublimira jednostavni i iskreni čin izgovaranja „molim te”. Umjesto da zgrabimo što želimo, mi prepoznajemo granicu vlasništva i ponizno tražimo da se ta granica ponovno povuče, i tako brutalnost prisile zamjenjujemo profinjenošću ljubaznosti. Ponizna molitva je u svom najboljem izdanju sublimacija želje, ne u iskrivljenom frojdovskom smislu potiskivanja libida, nego u izvornom smislu činjenja želje sublimnom ili uzvišenom.

Ovaj smisao sublimacije svoj najviši izraz pronalazi u misi, gdje se osobna želja nadnaravno usavršava u krajnje altruističnim molitvama koje upućujemo ne samo za sebe, nego kako nas katekizam podsjeća, za sve ljude. Koliko je to daleko od ušminkanog materijalizma nekoć popularne „Jabesove molitve”, u kojoj se kršćane potiče da mole za tričarije ovoga života kao da uopće nemaju nikakvih želja za vječnost. Suprotno tome, misa je zamišljena tako da proširuje naše želje i mijenja njihov poredak, kako bi s jedne strane viša dobra imala prednost ispred nižih, a da ih s druge strane i nadiđu.

To se dobro vidi u zbornim molitvama tridentinskog misala za nedjelje poslije Duhova, razdoblju liturgijske godine koje odgovara vremenu Crkve. Zborne molitve odražavaju redovito usredotočavanje na preoblikovanje i usavršavanje želje vjernika. Na primjer, uz to što se u njima moli za ispunjavanje naših želja, moli se za promjenu u tome što želimo: „učini da volimo to što zapovijedaš” (13. nedjelja), „usadi nam u srce ljubav prema Tvome imenu” (6. nedjelja), „učini da molimo što se Tebi sviđa” (9. nedjelja) itd. I kad naše želje postanu želje za mnogo većim dobrima, Crkva dalje govori da će Bog nadmašiti čak i to, i dati nam, kako se kaže u zbornoj molitvi 11. nedjelje, ono „što se u svojoj molitvi ne usudimo tražiti”. Cijela ta teologija želje, molitve i transcendencije možda nigdje nije ljepše i sažetije izražena kao u zbornoj molitvi pete nedjelje poslije Duhova:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„O Bože, koji si za one koji Te ljube pripremio stvari tako dobre da nadilaze razumijevanje: ulij u naša srca takvu ljubav prema Tebi, da ljubeći Tebe u svemu i iznad svega, mognemo zadobiti Tvoja obećanja koja nadilaze sve što možemo željeti.”

Još bi jedan esej bio potreban da analiziramo nijansirane pretpostavke ove molitve o telosu ljudskog uma i njegovoj vezi sa stvorenim poretkom i njegovim Stvoriteljem. Dovoljno je reći da se u njoj „molim te” ljudske čežnje prenosi na sasvim novu razinu.

Strah i žalost

Strah i žalost imaju veze s činovima ispričavanja i pomirivanja, ali samo ako su ti činovi iskreni. Nesavršena isprika motivirana je isključivo strahom: ispričavam ti se ne zato što mi je stvarno žao, nego zato što se bojim što ćeš mi učiniti ako se ne ispričam. Suprotno tome, savršena isprika popraćena je žalošću: vidim da sam te na neki način povrijedio, i to me doista žalosti.

No u savršenoj isprici ipak ima straha – ne straha od osvete kao u prethodnom slučaju, nego straha od otuđenosti od voljene osobe. Sv. Toma Akvinski razlikuje dvije vrste straha: servilni strah, poput straha roba koji se boji da će ga gospodar kazniti, i plemeniti ili sinovski strah 5, poput straha muža koji se boji učiniti nešto svojoj ženi iz straha da ga ona više neće poštovati, a ne iz straha da će ga ona istući zbog toga što je učinio. Servilni strah ima svoje mjesto u ovom životu (i dovoljan je za čin pokajanja, ali nesavršenog), ali očito je inferioran sinovskom strahu, motiviranom ljubavlju višom od pukog samoodržanja.

Tako je i kod traženja milosti u štovanju Boga, koje pretpostavlja žalost zbog nepravdi koje smo počinili i strah da smo uvrijedili Boga kojega ljubimo i koji je toliko učinio za nas. Istina, to je nekad jednostavno strah da ćemo završiti u paklu, onaj predosjećaj da činim smrtni grijeh ako nedjeljom ostanem spavati umjesto da odem na misu, a taj strah, koliko god nizak bio, može me potaknuti da odem na misu, i čak me učiniti otvorenim za milosti koje se tamo mogu dobiti. No kako je sv. Augustin jednom dovitljivo primijetio: „Ljudi koji se boje grijeha zbog pakla ne boje se grijeha, nego vatre”. Baš kao što je emocionalno zreo čovjek motiviran plemenitim, a ne servilnim strahom, tako se i duhovno zreo čovjek više boji grijehu svojstvene destruktivnosti i učinka što ga ona ima na njegovo blisko prijateljstvo s njegovim Stvoriteljem nego posljedične osude koja ga čeka na kraju života.

Radost

Konačno, nemir radosti prati iskrene činove govorenja „volim te” i „hvala ti”. Istina, ljubav nije uvijek popraćena zanosom veselja, budući da obveze koje idu uz ljubav često s njome donose žalost i teškoće. Ipak, na neobičan način je čak i bol zbog ljubavi bolja od izostanka ljubavi (uz pretpostavku da govorimo o urednoj, a ne o požudnoj ljubavi), a prava se radost može iskusiti samo uz ljubav.

Isto vrijedi i za zahvalnost, iako nam to nije lako priznati kako je nekad bilo. Za mislioce poput Immanuela Kanta morati reći „hvala” više je prigoda za žalost nego za radost, jer po njegovom mišljenju zahvalnost za sobom povlači dugovanje, a dugovanje je prijetnja osobnoj autonomiji, temelju kantovske filozofije i moderne liberalne demokracije.

No kako je istaknuo o. Paul McNellis, SJ,  takav legalistički mentalitet zanemaruje oslobađajući učinak što ga proširene ljudske veze imaju na pojedinca 6. Za naše pretke je ispravna reakcija na kompleksnu mrežu ljudske međuovisnosnosti bila pietas, ona plemenita odanost svojoj obitelji, svojoj zemlji, a u konačnici i svojemu Bogu. To je bio „dug” koji je čovjeku bilo drago imati, jer se on temeljio na preobilnosti dobara što ih je nezasluženo primio. Čin prisjećanja na ta dobročinstva bio je izvor radosne zahvalnosti. Senekinim riječima:

„Najnezahvalniji od svih je čovjek koji je zaboravio dobročinstvo. […] Čovjek nikada neće moći biti zahvalan ako se ničega ne sjeća.” 7 

Zahvalnost nije samo važna sastavnica čovjekova moralnog karaktera. Ona ukazuje na to da čovjek živi u stvarnosti, da je sposoban točno se sjećati stvarnih dobročinstava što ih je primio od stvarnih dobročinitelja i na njih ispravno reagirati.

Ne treba ni spominjati da sve ovo na dirljiv način ima veze sa zahvaljivanjem Bogu u misi, tom uzvišenom, od Boga potaknutom činu anamnesisa, prisjećanja i ponovnog uprisutnjivanja najvećeg dobra primljenog u ljudskoj povijesti. Ne čudi što je Akvinac zahvalnost smatrao vrlinom utemeljenom u ljubavi, onom koja nije bez razloga bezgranična. Kako je prikladno i lijepo to što su posljednje riječi mise i u starom i u novom obredu jednostavno „Bogu hvala”.

Zaključak

Naša usporedba između četiri svrhe mise i četiri velike stvari koje naučimo kao djeca daju i konačan uvid u važnost euharistijske žrtve. Razmišljati o „pohađanju” mise kao o legalističkom teretu što nam ga je nametnula Crkva jednako je osiromašujuće kao i misliti o manirama kao o pukim dometima roditeljske moći i hira. Manire nisu same po sebi dovoljne, ali su ipak ključne pri našem usmjeravanju prema stvorenom poretku, i kad se ispravno primjenjuju, pomažu nam razviti naš puni potencijal kao ljudskih bića. Slično tome, čašćenje, zahvaljivanje, molitve i zadovoljština koje činimo na misi usmjeravaju nas prema Stvoritelju naše naravi, ne razvijajući samo naš urođeni potencijal, nego i našu sposobnost sudjelovanja u samome Trojstvu.

Moći reći „žao mi je”, „volim te”, „molim te” i „hvala ti” našem nebeskom Ocu posredovanjem Njegova Sina i pod vodstvom Njegova Duha nije samo jedinstvena povlastica za nas niska stvorenja – to je doista preobražavajući čin. Na to možemo reći samo: „Bogu hvala”.

 

Michael Foley | Catholic Culture

Prevela Ana Naletilić | Bitno.net

  1. The New Saint Joseph Baltimore Catechism no. 2, objasnio preč. Bennet Kelly CP (Catholic Book Publishing Co., New York 1969.) br. 361, str. 173.
  2. Mt 18,23-24
  3. De finibus 3.10.35; Disputationes Tusculanae 4.6.11.
  4. Ispovijesti 10.13.22.
  5. V. Suma teologije II-II.19.4f, i I-II.67.4ad 2; II-II.7.1.
  6. „Rights, Duties and the Problem of Humility”, u Gladly to Learn and Gladly to Teach: Essays on Religion and Political Philosophy in Honor of Ernest L. Fortin, A.A., ur. Michael P. Foley i Douglas Kries (Lexington Books, Lanham 2002.), str. 125-143. Dio ovog eseja koji se bavi zahvalnošću uvelike je nadahnut člankom o. McNellisa.
  7. De beneficiis 3.1, prev. John W. Basore, Loeb Classical Library (Harvard University Press, Cambridge 1935.), str. 128.-129.

Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 4. svibnja 2019.

Možda vam se svidi