Nada nam ne pruža tek nov cilj, vrlo visok, kako bismo ga se trudili doseći. To pripada stoičkoj logici. Oni su predlagali neko “ispaštanje” koje se sastojalo u “samookrivljivanju” što nisu bili savršeni, pa stoga i u trajnu predlaganju novih izazova i novih napora. To je, ustvari, bio projekt usamljena i nesretna čovjeka koji se stalno bori da ostvari vlastito savršenstvo.

Nada, shvaćena kršćanski, polazi od uvjerenja da možemo računati na Božju pomoć kako bismo stigli do cilja. Iako je ne zaslužujemo. Iako smo krhki i nismo zaslužili takvu pomoć. “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim” (Iv 21,17): ta potvrdna izjava svetoga Petra, koji zna da ga je Gospodin pogledao i smilovao mu se, sažima cijeli njegov život i istodobno je izraz njegova pouzdanja u Onoga koji je dao svoj život za njega.

Bog se ne objavljuje samo kao svršetak puta, nego i kao put. On nas poziva da dođemo k njemu ne zato što to možemo učiniti sami, oslanjajući se na vlastite snage, nego zato što nam nudi svoj oslonac na putu. Krist je, kako je govorio sveti Augustin, istodobno i domovina i put prema njoj: “Domovina je divna. Put koji vodi do nje je težak. Naša je domovina život s Kristom. Put je smrt Kristova. Naša je domovina [patria] stan [mansio] Kristov. Put, Kristova patnja. Ako ne pođeš na put, kako ćeš stići u domovinu?” (In Ioan., 28,5).

Krist je temelj kršćanske nade. Krist, postavši čovjekom, primio je na sebe sve ljudsko i preobrazio ga. Njegovo uskrslo čovještvo utemeljilo je svu našu nadu: od njega možemo živjeti, u njemu možemo već sada sudjelovati, iz njega izvire mogućnost naše potpune preobrazbe u Kristu, dok smo još uvijek na putu.

Mislim da smo u dijalogu s našim toliko sekulariziranim svijetom u pogibelji da predstavimo kršćanstvo kao puki sustav vrijednosti i zataškamo ono bitno: nadu u Onoga koji je pobijedio patnju, grijeh i smrt. Brine me što ponekad čujem da se “kršćanin uvijek nada” ili da “kršćanin uvijek vjeruje”. Mislim da ne smijemo raskidati vezu tih velikih riječi i njihova korijena u osobi, u njezinu temelju. Radije bismo trebali reći da “kršćanin uvijek ima nadu u Krista”, da “kršćanin uvijek ima vjeru u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga”. Bez konkretne Isusove osobe kršćanstvo se svodi na filozofiju, na pogled na svijet sličan drugima koje susrećemo, zatvarajući presudan događaj čovječanstva u običan sociološki podatak. Naprotiv, samo osoba može pristajati čovjeku kao osobi: Krist je naša nada, on je jedini posrednik između jednoga Boga i mnoštva ljudi. Samo polazeći od Krista mogu postati istinski čvrsti drugi oslonci koji su nam potrebni za ostvarenje naše nade.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Razgovor o nadi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.