Čitajući svetopisamske psalme, dirnuo me onaj 131., u kojem nas Duh Sveti poučava kako treba živjeti, da bismo bili uistinu sretni. Sretni, na jeziku Biblije znači i „blaženi, zadovoljni, blagoslovljeni, potpuni“. A to nam danas itekako treba. Zar ne traže svi ljudi sreću? Sreća u braku, sreća u poslu, sreća s novcem… Pa ipak, toliki mnogi sreću ne nalaze, jer je možda traže i na krivim mjestima.

Privid sreće nije sreća. Djelomična sreća, nije sreća od Stvoritelja predviđena za nas. Sreća po tuđoj nesreći, sreća stvorena nasilno, sreća koju nam drugi nameću u ime ljudskih obzira i predrasuda, sreća bez čvrstog temelja i stalnog oslonca: ništa od toga neće upaliti. Ili smo zaista sretni (u sebi) ili nismo. Dakle, evo što mudro zbori psalmist kralj David: „O Gospodine, ne brine se više moje srce, niti mi se oči uznose, ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio, i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni. U Gospodina se, Izraele, uzdaj, odsada i dovijeka“. Eto, u nekoliko rečenica sve nam je rečeno i objašnjeno. Ne treba ići tarot-majstorima, plaćati parsto eura za godišnji ljubavni horoskop, gledati u magične kristale i zvati iscjeditelje, kako ja nazivam „iscjelitelje“. Sve crno na bijelom piše u Bibliji!

Mala digresija. Smatram osobno, da je najveći i ničim opravdani duhovni hendikep nas katolika premalo i preslabo poznavanje svete Božje riječi. Kako bi drugačije naš život izgledao, kada bismo ozbiljno i predano slijedili pouke i preporuke Božje, jasno napisane u toj svetoj Knjizi. Svakako nam nije dana da je pobožno držimo u ladici. Ili da je, uz laptop, poklanjamo dragom krizmaniku, s posvetom. Jednom, kad sam posjetio jedno protestantsko bogoslužje, zadivilo me upravo sljedeće: pastor je objašnjavao Bibliju, ljudi su podcrtavali važne poruke, razgovarali su o pročitanoj Riječi. Nije bilo prodika o padu morala, maloljetničkoj delikvenciji, opasnostima poroka i grmljavine na sveprisutnu apostaziju društva. Poslije sam razmišljao, zašto? Zato, jer ako znaš Bibliju, sve ti je drugo jasno k’o sunce. Jasni su ti uzroci, tijek i posljedica, kako grijeha, tako i milosti. S Biblijom u ruci, u srcu i na usnama, kršćanin ima i obranu i blagoslov i nadu i utjehu i snagu i zdravlje i pobjedu i život. Bez nje, lutamo i padamo. No, mnogim je katolicima nažalost i sedam-osam minuta nedjeljne propovijedi, prethođene istom minutažom biblijskih čitanja, prava muka i potpuno nerazumljiv dio misnog obreda. Ah, ne bumo o tome, jer odmah mi se oči znoje od tuge.

Nego, vrativši se na psalam, zar nije znakovito da jedan moćan kralj, koji sve ima i sve smije, kaže: „Ne zanimaju me velike stvari, ne uzdam se u sebe nego u Gospodina, bdijem nad svojim očima, moja je duša potpuno mirna…“ Prezrevši svoju (lažnu) veličinu, otkriva pravu sreću. Inače, prva se rečenica u ponekim drugim prijevodima može pročitati i ovako: „Gospodine, moje srce nema više želja…“ Da, sreća je u malenim stvarima, u prihvaćanju činjenica i u smirenosti života.

Kako može biti sretan čovjek, koji 24 sata na dan brine o imetku, nadgleda prolazno bogatstvo, hrani se vlastitom navodnom ugroženošću i provodi vrijeme u preznojavanju i strahu? Srce, o kojemu David pjeva, ono je bojno polje sreće i nesreće, zadovoljstva i frustracija, skromnosti i megalomanije. „Uspjeh je čovjekov u Božjoj ruci“ (Sirah 10, 5) a Isus dodaje kako „život pojedinca nije u onome što posjeduje“ (Lk 12 15).

Vratimo se na tren u prošlost, sjećajući se situacija u kojima smo osjećali izuzetnu sreću i zadovoljstvo. Uvjeren sam, da ćemo pomisliti na nešto toplo, nježno, intimno, sveto, nešto vezano uz obitelj, zaruke, rođenje djece, uz staru baku ili glupiranja s najboljim prijateljima iz djetinjstva. Nota bene, u jednoj su emisiji pratili desetak najvećih dobitnika na lutriji u svijetu… Ispalo je da su svi najsrdačnije mrzili dan dobitka silne love, s kojom je krenulo sve nizbrdo. Novi skupi auto, super veliko kućno kino, haljina obrubljena dijamantima: sve to i slično može kratko usrećiti, a onda umara, straši, unosi razdore, strahove i maske. No, kad je srce čisto i zadovoljno, sve je lijepo i svi su lijepi. To je recept za istinsku sreću! Riješiti se opterećenja, ne težiti za pustom slavom i dobitima koji su nam u biti nepotrebni. Ne ubijati se od čežnje za nedostižnim, nego u običnim životnim prilikama tražiti Božju volju i vodstvo.

Prava sreća nalazi se u harmoniji Božjeg i našeg djelovanja. Pravu sreću neće stvoriti blago, već blagoslov. Izvan života u Bogu jednostavno NEMA sreće. Zato, jer smo od Njega nastali i Njemu se vraćamo. „Kao dojenče duša je moja u meni“, kaže kralj David. Biti sretan u Bogu znači upravo to: predati se nježnom zagrljaju Stvoritelja i pustiti da nas On uljulja u svojoj beskrajnoj ljubavi. Najveća moguća sreća za Gospodina Njegova su dječica, a za Njegovu dječicu, On sam.

Marko Glogović

Tekst je preuzet iz knjige “Samo za stotu ovcu”