Bitno.net ekskluzivno donosi ulomak iz nove knjige kanadskog psihologa Jordana Petersona ‘Mi koji se hrvamo s Bogom‘ koja svjetsku premijeru ima danas, 19. studenoga 2024. godine. Danas će ujedno biti objavljen i hrvatski prijevod u izdanju nakladničke kuće Verbum. 

U knjizi ‘Mi koji se hrvamo s Bogom’ svjetski poznati klinički psiholog Jordan Peterson na neponovljiv nas način vodi kroz drevne priče o pobuni, trpljenju i pobjedama, a koje su oblikovale temelje zapadne civilizacije.

Oslanjajući se na psihologiju religije, mitologiju i filozofiju, on otkriva i tumači duboku mudrost biblijskih priča – objašnjavajući njihovu snagu da nas uravnoteže, nadahnu i ujedine te zašto je opasno zanemariti ih.

Adam i Eva i izvorni grijeh čovječanstva; pogubno nadmetanje Kajina i Abela; apokaliptična poplava u Noino doba, dramatična propast Kule babilonske; Abrahamova strašna pustolovina i epska priča o Mojsiju i Izraelcima; Jona zatočen u utrobi kita. Što bi takve drevne priče uopće mogle značiti? Koja i kakva sila stoji u pozadini njihova stvaranja? Kako su nam one tisućljećima pomagale da shvatimo svijet i same sebe? Kako nas još uvijek mogu voditi u našoj vječnoj potrazi za smislom, ciljem i svrhom?

Dr. Jordan B. Peterson autor je svjetske uspješnice ’12 pravila za život’, a planetarni uspjeh i milijunsku nakladu doživio je i nastavak te knjige, ‘Izvan reda’. Prije nego što je postao jedan od najutjecajnijih javnih intelektualaca današnjice, desetljećima je radio kao klinički psiholog i profesor na Harvardu i Sveučilištu u Torontu. Objavio je više od stotinu znanstvenih radova, a njegova knjiga Mape značenja unijela je revoluciju u psihologiji religije.

Već smo se susreli s Bogom kao Riječju istine, usmjerenom prema gore, koja (nanovo) uspostavlja poredak koji je dobar. Taj je prikaz dio monoteističke tvrdnje da je pustolovina koja poziva Abrama još jedna karakterizacija duha istine. Ovo ujedno ukazuje na ništa manje – i ništa manje veličanstveno i, još jednom, optimistično, u najvišemu mogućemu smislu – od toga da je istina konačna pustolovina. Pogledajmo prvo prirodu laži, koja je suprotnost istini, u pokušaju da razumijemo ovaj identitet. Lažljivac laže ili kako bi dobio nešto što ne zaslužuje (želim da se ovo kamenje pretvori u kruh; vidi Mt 4,1–4) ili da izbjegne neku odgovornost ili posljedicu koja mu ispravno pripada (želim da ova zla sudbina koju sam si sam izazvao bude uklonjena; vidi Mt 4,5–7). Čineći to, on se odriče promjena koje bi mu se dogodile da je rekao istinu: svjesnost nedostatnosti koja je u podlozi njegove želje za dobitkom; izloženost prilikama koje su mu se mogle otvoriti da je prihvatio svoje obveze čineći nužne promjene u svome životu i osobnosti potrebne kako bi mogao nositi taj teret. On sve to zamjenjuje prijevarnom pustolovinom laži – prijevarnom jer što god da se dogodi kao posljedica laži nije ni stvarno, po definiciji, ni istinski njegovo, zato što nije manifestacija njegova istinskoga karaktera, već laži. Tako čovjek koji živi po laži ne živi svoj život, već život laži i život lažova – te čak i život duha laži, što je uistinu luciferijanski i strašan život. Jer je istinska pustolovina, a ne prijevarnost laži, ono što čini istinski i nužan podupirući smisao u životu.

Uspostavljajući savez s Jedinim Istinskim Bogom, Abram se, u biti, zaklinje da će živjeti po istini. Nikako mu nije moguće savršeno to činiti, u početku. U najboljemu slučaju, on je običan čovjek. Ovo su vrlo dobre vijesti za nas ostale, koji se trudimo da cilj podignemo gore i posložimo svoje živote, utoliko što smo također obični ljudi. Unatoč toj običnosti Abram odlučuje riskirati. Zaklinje se da će promijeniti svoj cilj te da će prihvatiti i prigrliti sve s čime se susretne, na stazi istine. Mora biti jasno: to je prihvaćanje same pustolovine.

Zašto? Zato što živjeti u istini – ponašati se istinito; vidjeti istinito; govoriti istinito – znači prihvaćati sve što se kao posljedica toga dogodi, umjesto da ciljamo u metu obmane na koju potiče duh laži. To krajnje nepredvidivo događanje (što bi uopće moglo uslijediti?) koje prati istinu upravo je životna pustolovina. Upravo u svjetlu ove povezanosti Krist kaže: „Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.“ (Iv 3,8) Otpuštanje svega – što je usko sebično, podmuklo i manipulativno – znači radikalno otvaranje prema mogućnostima života, ali samo onima koje se javljaju iz djelovanja onoga što je istinito: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Iv 8,32) Kako bi prihvatio ovaj poziv, Abram se mora odreći svojih vlastitih, sebičnih želja; mora prestati sa svim svojim makinacijama, bilo radi sigurnosti ili nezasluženoga dobitka i privilegija, te pustiti da ga vjetar nosi kamo želi.

Poput većine nas, Abram se ne čini kao prorok; ne čini se kao kandidat za ovaj istinit, pustolovan posjet. On je privilegiran, u suvremenome smislu. Na samome početku priče saznajemo da je živio u nezasluženoj udobnosti pod okriljem svojih roditelja više od sedam desetljeća. Abram bi mogao podnijeti ozbiljnu tužbu za podbačaj. U priči se više nego nagovještava da je to stanje sigurnosti nedostatno, čak i djetinjasto. Svakako je neprihvatljivo Bogu. Inače on nikada ne bi uputio poziv Abramu. Izgleda da ispravan odnos s Bogom ne možemo lako uspostaviti dok smo ugniježđeni u krilu luksuza. Kako bi se onda istinskije mogao uspostaviti dobar život? Dostojevski je imao nešto vrlo mudro za reći s tim u vezi:

Sada vas pitam: što se može očekivati od čovjeka, s obzirom na to da je on biće kojemu su udijeljene neobične kvalitete? Obaspite ga svim zemaljskim blagoslovima, utopite ga u moru sreće, tako da se na površini ne vidi ništa osim mjehurića blaženstva; dajte mu materijalno blagostanje, takvo da ne mora raditi ništa osim spavati, jesti kolače i baviti se produljenjem svoje vrste, čak i tada, iz čiste nezahvalnosti, čiste zlobe, čovjek će vam podvaliti kakav pokvareni trik. Čak bi i riskirao svoje kolače i namjerno želio najkobnije smeće, najrastrošniji apsurd, samo kako bi u sav taj pozitivni zdravi razum unio svoj kobni fantastični element.

Mi vjerujemo i neprestano nam se obećava – zavodi nas se da vjerujemo, posebno na političkome polju – da ćemo živjeti u istinskome raju, samo kada bi naše potrebe bile sigurno zadovoljene; kada bi nam želje bile lako ispunjene. No posve ozbiljno: kada su sve njegove želje zadovoljene, zar dijete onda jednostavno ne spava? Čemu onda svjesnost služi – ili čak što uistinu želi – povrh ili čak umjesto pukoga zadovoljenja fizičkih potreba? Možda žudi za, koliko god to bilo paradoksalno, nevoljom: odatle prvi grijeh u edenskome vrtu. Ili možda, pozitivnije, želi svu snagu usmjeriti na hvatanje kormila i kretanje naprijed svom snagom. Možda želi biti stavljena u položaj maksimalne odgovornosti i dobrovoljno prihvaćene žrtve i naporna rada, pa i najekstremnije vrste. Nije li to ono što je prikazano u svakoj drami ili romantičnoj pustolovini – svakome filmu o tajnome agentu ili superjunaku, kada se sve riskira radi najvišega mogućega povratka, od čovjeka koji bi svaki čovjek želio biti? Jesmo li mi mala djeca i ovisimo o drugima da nam otklone bol i pruže ono nužno za život, dok mi ležimo kao pasivni primatelji, ili smo muškarci i žene koji mogu i trebaju suočiti se sa svijetom i hrvati se s njim dok ga ne dovedu u nebeski poredak? Krist kaže:

„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj

križ i neka ide za mnom.

Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi

mene i evanđelja, spasit će ga.

Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?

Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj?“ (Mk 8,34–37)

„Odreći se samoga sebe“ – to znači odreći se laskanja neposrednoga egocentričnoga instinktivnoga zadovoljstva. „Uzeti križ“ – to znači dobrovoljno se suočiti s činjenicom smrtnosti i zlonamjernosti i svejedno nastaviti koračati uzbrdo. „Steći sav svijet, a životu svojemu nauditi“? To je mijenjanje laži i onoga što ona nudi za stvarno sudjelovanje u stvaralačkome procesu – u Logosu – koji rađa sve uistinu poželjno na najbolji mogući način. To odricanje i nošenje maksimalnoga tereta – to je staza najpoželjnije odgovornosti i najvišega smisla. To je također i staza do kraljevstva nebeskoga. Uistinu – i staza koja je smislena kao putovanje koliko i kao odredište.

Tko bi ikada rekao da je dobrovoljno prihvaćena odgovornost da nosimo najteži od tereta upravo ono što životu daje svrhu koja ga podupire, stvara svijet i postavlja ga na pravi put kada je odstupio od svoje orbite? Zbog toga je Krist koji otkupljuje također i duh koji uzima grijehe svijeta na sebe (Iv 1,29; 2 Kor 5,21). Suština čovjeka i Boga je volja da uzmu najteži mogući životni teret. Kako bi moglo biti ikako drukčije? Kako bi inače ikakvi teški problemi mogli biti riješeni – čak i priznati? I nije li slučaj da oni koji preuzimaju odgovornost da priznaju i zatim riješe takve teške probleme – ciljajući prema gore, u savezništvu s duhom ljubavi i istine – postaju blagoslov za sebe kao osnivači dinastija, kao blagoslov za druge i kao oni koji zbunjuju svoje neprijatelje?

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Mi koji se hrvamo s Bogom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.