Najveća čežnja svakoga vjernika jest doći u raj. Oni od nas koji vjeruju u život poslije ovoga obično vjeruju u dva moguća odredišta – jedno je, u najmanju ruku, poželjnije od drugog. Ali zašto želimo ići u raj? Je li to samo zato da bi se izbjegla alternativa? Želimo li ići u raj samo zato da ne trpimo paklene muke? Što je tako fantastično u nebu?

Uostalom, neće li raj biti samo mnogo sjedenja na oblacima, sviranja harfi po cijele dane, i savršenoga ponašanja? Nije li to malo… dosadno?

Slike oblaka i harfi ponekad mogu biti prikaz raja, kao u određenim umjetničkim djelima, ali ne smiju se shvatiti doslovno. Problem je u tome što se moramo riješiti zadanog načina razmišljanja za pojmove život i u u ovom kontekstu.

Prvo, ne možemo očekivati ​​da život poslije smrti bude isti kao život prije smrti. Ne smijemo pokušavati zamisliti sebe kako provodimo vrijeme na određenom mjestu – na oblaku, u crkvi, kako lebdimo negdje s krilima što su nam narasla na leđima. To u predstavlja još jedan problem: raj nije samo još jedno mjesto, još jedno fizičko mjesto gdje hoćemo ili nećemo imati one iste udobnosti s kojima smo upoznati na zemlji, negdje gdje ćemo biti ili blizu ili daleko od svojih voljenih. Prije nego što možemo istražiti što je raj, moramo se pripremiti priznajući da ono nije poput ičega što nam je poznato.

Prilično je uobičajeno da neki ljudi nagađaju o tome što će se dogoditi nakon što umru, uključujući stvari poput “Ako baciš to što sam ti ostavila u baštinu nakon što umrem, bit ću jako uzrujana”, ili „Ako povremeno ne dođeš posjetiti moj grob, bit ću slomljenog srca”. Kao odgovor, često se uhvatim kako govorim, s onoliko milosrđa koliko mogu skupiti: „Vjeruj mi, bit će ti svejedno.” I to je istina. Katekizam Katoličke Crkve ovako definira nebo: „Nebo je čovjekov krajnji cilj i ispunjenje njegovih najdubljih čežnja, stanje najvećeg i konačnog blaženstva.” (KKC § 1024) Ako je to raj, kako bismo uopće mogli mariti za bilo što drugo?

Isto se može reći o tome da je nebo dosadno. Ni slučajno! „Stvorio si nas, Bože, za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi”, tako je slavno napisao sveti Augustin u svojim Ispovijestima (knjiga I., glava 1, br. 1; op. prev.). Ako smo na nebu, nećemo biti ometeni nikakvim zemaljskim brigama – poput dosade.

Ali ako doista želimo vidjeti zašto nebo nije dosadno, morat ćemo pobliže pogledati što Crkva uči o nebu. Katekizam nam kaže: „Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slični Bogu jer ga gledaju »kao što jest« (1 Iv 3, 2), »licem u lice« (1 Kor 13, 12)” (KKC § 1023) Vidjeti Boga licem u lice zauvijek – to je ono blaženo gledanje od kojeg se sastoji nebo.

Dalje: „Taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima – zove se »nebo«. Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najvećeg i konačnog blaženstva.” (KKC § 1024)

Papa Benedikt XII. istražio je ovu istu točku u konstituciji Benedictus Deus, 1336. godine: „Te duše su vidjele i vide božansku bit intuitivnim gledanjem, pa čak i licem u lice, bez posredovanja bilo kojeg stvorenja.” Ovo je nevjerojatno! Sjetite se kada Mojsije, izuzetno važna osoba u povijesti spasenja, nije mogao gledati Božje lice:

„»Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj«, odgovori, »i pred tobom ću izustiti svoje ime Jahve. Bit ću milostiv kome hoću da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem. A ti«, doda, »moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.” (Izl 33,19-20)

Za takvo intimno iskustvo nužno je da se Bog objavljuje na ovaj način. „Bog se, zbog svoje transcendencije, može vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost.” (KKC § 1028)

Naš nam je Gospodin, tijekom svoje zemaljske službe, dao evokativnu sliku Božjeg odnosa s nama na nebu, tijekom svog oproštajnog govora, u noći prije nego što je bio izdan: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova. / Da nema, zar bih vam rekao: / ‘Idem pripraviti vam mjesto’? / Kad odem i pripravim vam mjesto, / ponovno ću doći i uzeti vas k sebi / da i vi budete gdje sam ja.” (Iv 14,2-3) Sobe u Očevoj kući pripremljene su za nas, i Isus će nas tamo odvesti da živimo s Ocem. Kako lijepa i utješna slika.

Svejedno, isprika će vam možda biti uvažena ako mislite da su mnoge stvari koje su važne, ili čak divne, i dalje dosadne. Naravno, raj je prekrasan, ali isto je i putovanje zrakom – a jurenje kroz zrak brzinom od stotina kilometara na sat postalo je jedno od najobičnijih iskustava koje mnogi od nas imaju. Naravno, matematika je važna, ali većini ljudi je i iznimno dosadna.

Iako ne znamo točno kakav će raj biti, o njemu možemo mnogo nagađati. Znamo mnogo o Bogu, jer nam se objavio. Na primjer, znamo da je on naš otac, i da nas voli savršeno i potpuno (savršenije i potpunije nego što se možemo nadati da ćemo ikada shvatiti).

Kako je, dakle, provesti vječnost licem u lice s Bogom? Pokušajmo s analogijom, kako bismo ovo prenijeli iz područja apstraktnog u poznatije, proživljeno iskustvo.

Zamislite da ste sa svojim najdražim prijateljem, i razgovarate dugo u noć. Kako sati prolaze, u glavi vam se čuje glas koji vam prigovara: „Kasno je. Moraš ići kući. Imaš svoje odgovornosti, svoje obveze, i ne možeš samo biti ovdje sa svojim prijateljem do kraja života.” Nebo je pomalo poput toga fantastičnog posjeta vašem prijatelju… ali bez toga dosadnoga glasa.

Ne zaboravite da je analogija ograničena, posebno kod nečega tako neshvatljivoga kao što je nebo. „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9) Dakle, u konačnici ne možemo znati kako će biti u raju, osim što znamo da će to biti vječan život s Bogom. I sigurno nam neće biti dosadno.

Izvor: Catholic Answers | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.