Večer je. U stvari, već je sedam i petnaest. Danas je bio vrlo neobičan dan u pustinji. Moram priznati da mi tijekom dana ništa nije imalo smisla. Možda zato što sam bila vrlo umorna i samo sam željela ležati na suncu, čitati duhovne knjige i odlomak ili dva iz Biblije. Tako sam i učinila.

Osluškivala sam Boga u toj smućenosti, ali činilo se da nikakva posebna riječ ne dopire do mene. Činilo mi se kao da sam zastala u nekom međuprostoru gdje Bog zaustavlja ljude. Činilo mi se kao da mi je rekao „Odmori se“ pa sam se odmarala.

Moram priznati daje to bilo krasno. Sunce je sijalo i opustila sam se. Plivala sam u rijeci i još se malo odmarala. Malo sam i odspavala.

Vrijeme je protjecalo i kad je skoro već bilo sedam sati, jedna se riječ polako počela oblikovati. Takvu riječ uopće nisam očekivala. Riječ je bila vjera! Suočena s tom riječju, iz nekog sam se razloga osjećala kao da sam lišena svojih osjetila, ili kao osoba koja spava i ne reagira.

Ne znam zbog čega sam se tako osjećala jer stalno koristim tu riječ – vjera! Ali ovaj put činilo se da se pojavila u drugačijem kontekstu. Promatrala sam vjeru jasnim i dubokim pogledom, s dubinom koju nikad ranije nisam doživjela i shvatila sam daje vjera dar Božji.

Shvatila sam na potpuniji način kako se zaista radi o istinskom daru, kojim nas samo Bog može obdariti. Istodobno sam shvatila i da nam on žarko želi darovati taj dar vjere, te da želi da ga od njega zatražimo, jer nam ga on može udijeliti tek kad ga zamolimo za nj (naravno, to je moguće tek nakon što smo krštenjem zadobili njegov prvotni dar vjere).

Čini se da onda kad molimo za dar vjere takoreći okrećemo svoje lice prema licu Božjem jer tako moramo postupiti! Čini se da Bog želi da se dogodi ta vrlo jednostavna radnja kako bi nas gledao licem u lice! Da, Bog nas želi gledati u lice. On voli vidjeti da smo licem okrenuti prema njemu, budući da tako često izbjegavamo taj jednostavni čin. Čak i kad ga molimo za jednostavne darove, na neki način ne samo da zatvaramo svoje tjelesne oči, nego i oči svojih duša – izbjegavajući ga gledati. Pa ipak znamo da nas Bog uvijek promatra pogledom ispunjenim dubokom ljubavlju.

Vjera je taj dar dan od Boga koji je izliječio mnoge ljude koji su povjerovali u njega – davno prije nego što je Isus Krist ustanovio sakrament krštenja. Prisjetite se gubavca, slijepca, žene koja je godinama bolovala od krvarenja, sluge rimskog satnika i milijuna drugih ljudi koji nisu spomenuti ni u jednom pisanom dokumentu. Uvjerena sam da je na tisuće i tisuće ljudi tijekom ljudske povijesti izliječeno po vjeri u Svevišnjega.

Iz vjere se rađaju ljubav i nada, kao i povjerenje i pouzdanje. Vjera vidi Božje lice na licu svakog čovjeka. Vjera nam, dok polako jača, dok se molimo i preklinjemo Boga da nam je umnoži, pomaže da se sjedinimo s Kristom.

Vjera nam dopušta da mirno uđemo u tamnu noć s kojom se svatko od nas suočava u ovom, ili onom razdoblju života. Vjera je smirena i puna svjetla. Vjera slavi sam temelj čovjekova postojanja. Vjera uzima u obzir da su njezina nesigurnost i ograničenost ništa drugo doli utroba u kojoj boravi, krećući se prema obilju i punini vječnosti za kojom čezne, a koja joj se objavom otkriva.

Vjera hodi jednostavno, poput djeteta, između tame ljudskog života i nade u ono što ima doći. „Što oko ne vidje, i uho ne ču… to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ Vjera je u osnovi vrsta ludosti. Pretpostavljam da je to ludost koja pripada samom Bogu.

Vjera liječi tako što traži izlječenje od Boga. Vjera liječi druge ljude zbog vjere koju imam u Gospodina. Vjera je nevjerojatna, fantastična stvarnost, nedodirljiva, neprocjenjiva, ali ipak vidljiva i stvarna. Vjera je dodir Boga i čovjeka.

Po vjeri čovjekovo se lice okreće prema Bogu i njihove se oči susreću, tako da svaki dan postaje sve blistaviji i blistaviji. Veo između Boga i čovjeka postaje sve tanji i tanji, i čini se da čovjek može gotovo rukom dosegnuti i dotaknuti Boga. Vjera se probija kroz prepreke. Vjera raspiruje ljubav u oganj. Vjera se drži za vjetar Duha Svetoga, koji raspiruje taj oganj u plamenove. Vjera svojim rukama probada ruke mučenika i tako ga obara na koljena. Vjera je zarazna kad je pokazujemo jedan drugome. Ljudi ne mogu odoljeti vjeri čak ni kad je negiraju ili joj se izruguju, čak ni kad ubijaju čovjeka koji vjeruje. Ubijanje onih koji vjeruju, jednostavno umnaža vjeru – jer je krv mučenika sjeme vjere!

A što je s nama? Što je s nama – muškarcima i ženama današnjice? Mi svakako moramo moliti za vjeru, posebice mi koji želimo svojim životima propovijedati evanđelje. Bez vjere to ne možemo činiti. Moramo vjerovati u Boga. Moramo vjerovati u svojega bližnjega. Moramo tihim koracima ući u pouzdanje i povjerenje bez oklijevanja, bez mozganja. To je uistinu trenutak značajan za srce, a ne za glavu. Glava će racionalizirati i okrenuti svoje lice od vjere, ljubavi, nade i pouzdanja. Glava će staviti ruku iza svojih leđa tako da ne dotakne mučenika, prostitutku, carinika.

Malo ljudi odlazi onamo kamo nitko ne želi ići. Ukoliko imamo vjeru u Boga, moramo imati vjeru i u ljude. Čak i najzločestiji čovjek među nama ima u sebi nešto vrijedno. Vjera će to potražiti.

Vrlo je važno da imamo vjeru, povjerenje i pouzdanje jedni u druge. Samo na taj način možemo komunicirati. Bez vjere nema komunikacije, a ni ljubavi. Ili: Ukoliko i ima malo ljubavi, ona će umrijeti bez nade, povjerenja i pouzdanja. Čak ako i ne umre odmah, bit će toliko bolesna, slaba i izmorena da će i komunikacija biti bijedna.

Samo vjera može obnoviti komunikaciju. Da, vrijeme je kad bismo trebali vjerovati jedni drugima. Vrijeme je kad bismo se trebali vratiti Bogu i zamoliti ga da nas sve izliječi od pomanjkanja vjere, pouzdanja i povjerenja u druge ljude. Ovo je taj trenutak. Ovo je vrijeme da okrenemo svoje lice prema Bogu i zatražimo da nas se izliječi od straha prema povjerenju, pouzdanju i vjeri u druge ljude.

Evo, Gospodine, ovdje svi zajedno klečimo, moleći te da umnožiš našu vjeru. Daj da ti naša srca budu otvorena. Daj da glavama poniremo u svoja srca. Daj da vjera, nada, ljubav, povjerenje i pouzdanje vladaju među nama. Daj da to činimo s ljudskim poštovanjem. Daj da se ne bojimo ismijavanja. Daj da prestanemo misliti da moramo išta skrivati jedan od drugoga. Evo, Gospodine, treba nam ozdravljenje. Maranatha – dođi, Gospodine, toliko te trebamo!

Gornji tekst izvadak je iz knjige službenice Božje Catherine Doherty “Pustinja” nakladnika “Novena” u biblioteci “Stella Maris”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.