Više od ijedne druge biblijske tužaljke, Psalam 88 pokazao se za mene kao iznimno koristan u pastoralnoj psihoterapiji s onima čiji su bijes, bol, napuštenost i očaj duboko zakopani ispod ponosa ljudske samodostatnosti.

Jedan vojnik, koji se vratio s devete misije, rekao mi je: „Osjećam se mrtvo. Mislim da Bog nestaje iz mog života.“ Bio je otupio i suzdržan dok je govorio o tome kako je „skupljao dijelove tijela vojnika iz svoje jedinice“ i opisivao posjete njihovim suprugama. „Što da kažem kad me pitaju je li patio dok je umirao, a ne mogu reći: ‘Da, umro je u mukama, goreći…’?“ Kad osjeti miris pečenog mesa, prisjeti se spaljenog mesa i kose s eksplozija IED-a (improviziranih eksplozivnih naprava) koje je svjedočio.

Noću leži budan, osluškujući svaki zvuk, vraćajući se opet i opet istim mjestima u svom umu, zamišljajući kako njegova kći tinejdžerka biva povrijeđena u svijetu čije opasnosti ona ne vidi onako kako ih on vidi. „Izabrali su je za kraljicu škole. Zašto ne mogu biti sretan zbog nje?“ Jednom, u Iraku, potražio je samoću između rijeka Tigrisa i Eufrata, tražeći utjehu u Božjoj prisutnosti, kao što je to doživljavao kao dječak u šumama gdje je odrastao. Otvorio je Bibliju i pročitao: „Na rijekama Babilonskim plakasmo…“ „Razbjesnio sam se. Kao da mi se Bog rugao.“

Poput mnogih ratnih veterana koji kažu da se iznutra osjećaju „mrtvima“, postao je čovjek u ratu s vlastitim tijelom i dušom. Već udaljen od svog nekadašnjeg duhovnog doma, sada je bio u opasnosti da izgubi i ljubav svoje žene i kćeri zbog stalne napetosti, kontrole i ljutnje.

U jednom trenutku našeg zajedničkog rada dao sam mu Bibliju i zamolio da naglas pročita Psalam 88. (U američkom kontekstu, zbog snažnog jezika, koristim prijevod Eugenea Petersona iz The Message sa svojim klijentima.) Nakon godina visoke kontrole i emocionalne disocijacije zbog ratnih iskustava, proplakao je dok je čitao — tihi krikovi u njemu našli su svoj glas unutar velike liturgijske tradicije onih čija je borba s Bogom bila preobražavajuća. Kad je završio, rekao sam: „To nije molitva mrtvog čovjeka.“

Otkrivena tuga

Otvorenog srca, prvi put je progovorio o dubljim, skrivenim slojevima svoje priče. Služio je u medicinskoj jedinici kad je bomba eksplodirala u autobusu punom djece, ozlijedivši desetke. Trideset minuta nakon njihovog dolaska, bio je u zoni za trijažu za one bez nade. Šesnaestogodišnja djevojka gledala ga je u oči, nešto promrmljala na arapskom i držala ga za prst kad je umrla.

„Kako mogu dovesti svoju kćer u takav svijet? Ona ne poznaje svijet kakav ja poznajem.” Odgovorio sam: „A ti si izgubio doticaj s dijelom svijeta koji ona poznaje.“ Pokušavao je održati sliku Boga stvorenu prema vlastitom ljudskom poimanju – svojevrsnog nadčovjeka koji sve može i ne dopušta ljudima da pate više nego što mogu podnijeti. To je idolopoklonstvo individualne samodostatnosti.

„Čuo sam tvoju tugu. Gdje je tvoj bijes?“ upitao sam. Rekao je da se boji izgubiti Boga ako dotakne taj bijes. „Možda ne mogu vjerovati u Mesiju koji umire za narod, umjesto da bude super-David koji pobjeđuje neprijatelja.“ To je bilo i očekivanje koje je imao od sebe samog, zbog čega si nije mogao oprostiti.

Duboko u njemu, zajedno s bijesom i samookrivljavanjem, bila je još jedna rana. U tom svetom trenutku, kad je djevojka umrla, netko je povukao pokrivač s nje i on je ugledao njezino golo tijelo, s jednom nogom otkinutom do kuka. To je probudilo lavinu logismoi (grčka riječ za mučne misli) povezanu s uspomenama i sramom zbog seksualnog zlostavljanja koje je trpio kao dječak od svoje 16-godišnje dadilje, te kasnijim godinama promiskuiteta. Nije si to mogao oprostiti. Njegova prisila da kontrolira ljubavni život svoje šesnaestogodišnje kćeri nakon povratka iz borbe pokazala se kao prikriveni pokušaj da se nosi sa mržnjom prema sebi, strahom, sramom, požudom, bespomoćnošću, bijesom i iskrivljenom ljubavi – svime što mu je prijetilo iznutra.

Odsutni i lažni bogovi

U mom uredu za savjetovanje uokvirene su riječi za koje se kaže da su urezane na zidu nacističkog koncentracijskog logora:

„Vjerujem u sunce, čak i kad ne sja. Vjerujem u ljubav, čak i kad je ne osjećam. Vjerujem u Boga, čak i kad šuti.“

Mnogo puta bio sam svjedok trenutka kada tiho, potisnuto dno ljudske duše postane tijelo i prelomi se u suzama baš kad osoba otkrije da se Psalam 88 moli kroz nju — oživljen njezinim bijesom i gubitkom, upućen Bogu za kojeg osjeća da nije prisutan.

Miguel de Unamuno, španjolski filozof, piše:

„Oni koji vjeruju da vjeruju u Boga, ali bez strasti u srcu, bez tjeskobe u umu, bez nesigurnosti, sumnje, pa čak i elementa očaja u svojoj utjesi, ne vjeruju u Boga, nego samo u ideju Boga.“ (Tragični osjećaj života)

Za ovog vojnika, Psalam 88 pružio je okvir u kojem je Duh Sveti mogao razoriti njegovu iluziju o ponosnom, samodostatnom „bogu“ – i dopustiti da Riječ ponovno postane tijelo. Preživjeli traume, uključujući seksualno zlostavljanje, često sebe smatraju „lošima“, dok vjeruju u „dobrog“ Boga koji, poput „dobrih“ roditelja, štiti voljene od zla. Zaštita tog zamišljenog Boga (kao i roditelja) dolazi po cijenu zakopavanja srama, krivnje i mržnje prema sebi duboko u srce, iza pobožne maske.

Feuerbach, Freud i Nietzsche imali su pravo glede antropomorfnog boga – on je iluzija ljudske samodostatnosti i samozavaravanja. Pravi Bog je „Jaganjac zaklan prije postanka svijeta“, skriven u dubinama očaja. Otkrivanje tog Boga, s onu stranu gubitka zamišljenog božanstva koje nas treba štititi od posljedica vlastite slobode, dar je Psalma 88.

Suočavanje sa psalmom

Psalam 88 je liturgijsko dozivanje i odziv koji pokazuje put Božji – onaj koji vodi kroz ljudsku patnju i čežnju za božanskom prisutnošću usred prividne Božje odsutnosti. To je svjedočanstvo vjere, nade i konačno ljubavi, koje se rađa na susretištu stvorenog svijeta i nevidljivog, nestvorenog Boga.

Spremnost da tražimo Boga upravo tamo gdje najviše duhovno patimo, lišeni svake utjehe, postaje peć u kojoj se tope lažni bogovi koje je stvorila ljudska volja, mašta i moć. Stara hasidska izreka kaže: „Duh traži tijelo kroz govor.“

Na kraju Psalma 88 nema preokreta kao u Psalmu 22. Završava kao što je i započeo: „Učinio si da me se svi klone — prijatelj mi je jedino još tama.“ Nema pobožne utjehe. Nema vedrine. Samo sirova istina o dugotrajnoj boli i napuštenosti – to je jedina molitva. Ali upravo time što to donosi pred Boga, psalam postaje trudan vjerom i nadom.

Poput Joba u vrtlogu, kao novi Jona, u tom susretu stvorenog čovjeka i Boga događa se „dia-Logos“ – kroz Krista, Logos, sjedinjuje se tijelo i Duh.

Vjera se skriva zajedno s krhotinama traume u dubini srca, gdje, kao i Job, imamo priliku izgovoriti duboku tjeskobu i bol u riječima upućenima Bogu. To su porođajni bolovi Psalma 88 – kroz ruševine groblja bijesa, očaja, neizrecive tuge, moralne povrede i duhovne boli – a sve ustrajno traži susret s Bogom, nerazumljiv Jobovim prijateljima, pa i mnogima danas: „Govorio bih s Bogom i neka mi odgovori!“

Psalam 88 priznaje tamu napuštenosti toliko duboku da je jedino uporna vjera poput Jobove — „I ako me ubije, opet ću mu se uzdati“ — sposobna pronaći put. Takva iskrenost i ustrajnost dovode do susreta koji otkriva i razliku i moguće zajedništvo između stvorenog čovjeka i nestvorenog Boga.

Gospodinova napuštenost

Oni koji “trpe” ovaj psalam otkrivaju paradoks Onoga koji postaje prisutan samo kroz potpuno prihvaćanje vlastitog iskustva njegove odsutnosti. Cijena takvog otkupljenja je pogled pravo u bol i gubitak koje se bojimo osjetiti — strah da možda ni Bog, kao ni naši roditelji, ni vlastita ljudskost, nije tu.

Optužbe i sarkazam iz psalma autentično odražavaju iskustvo traume. Velika tajna otkupljenja Gospodinove vlastite napuštenosti od Boga ovdje je unaprijed naznačena. Početak Psalma 22 — „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ — srž je Psalma 88, izrečena na vratima pakla. Kristov križ je Božja prisutnost u iskustvu ljudske napuštenosti od Boga.

Krist, naš Bog, nalazi se u nedokučivim dubinama vlastite napuštenosti, jer je u potpunosti preuzeo nesigurnost stvorenog reda. To je Bog koji se doživljava kao odsutan, ali On drži srce kad ga ništa drugo ne može držati. Sv. Marko Asketski kaže: „Sjećanje na Boga je trpljenje srca prožeto odanošću.“ Tako je prava vjera slična onome što mi je rekao bivši ovisnik: „Ne znaš da imaš vjeru dok ti ona nije sve što imaš.“

Mnogi preživjeli zlostavljanje koje sam pratio na putu prema Emausu, čija je patnja progovorila kroz ovaj psalam, otkrivaju da je samo odsutni Bog, razapet Krist – Bog s ljudskim srcem, napušten kao i oni – vrijedan povjerenja. Taj Jaganjac zaklan od postanka svijeta spreman je ponovno roditi čovječanstvo, još prije grijeha, kroz svoju potpunu ljubav, koja sama sebe daruje. Jer, kako kaže o. Lev Gillet: „U Božjem srcu bio je križ prije nego što je bio izvan zidina Jeruzalema.“

Utjeha u očaju

Iako mnogi kršćani nikada neće doživjeti takve dubine očaja, Psalam 88 ostaje duhovno sidro za sve — poput Kristovih riječi svetom Siluanu Atonskom u času njegove najveće borbe:

„Drži svoj um u paklu – i ne očajavaj.“

Zazivanje Boga, kada mi je sva ljudska moć oduzeta, otkrivanje da sam prazan i u potrebi, lijek je za čudnu oholost iz Postanka 3 — obrat Pada. To je srž dubokog pokajanja i zajedništva s Bogom. „Kome je mnogo oprošteno, mnogo ljubi.“

Ljubav koja ustraje usred tame najljepši je oblik slavljenja – pokazuje Kristovu prisutnost, Onoga koji sve riskira u nadi da ćemo i mi postati osobe kao što je i Bog osoba, ljubeći sve kao što smo i sami ljubljeni. Iz toga se rađa vapaj: „Abba, Oče!“ — začet u srcu Duhom Svetim — i Krist se ponovno rađa u najnapuštenijem mjestu od svih. U tim susretima Duh počinje govoriti uzdasima neizrecivim — i počinje čudo ozdravljenja i otkupljenja.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.