Katolička istina kaže da je Isus Krist bio i Bog i čovjek. Njegova božanska strana – čuda i uskrsnuće – poznata je svima, no zbog nje ponekad previdimo puninu ljudskosti koju je posjedovao.

Isus je radio, spavao, molio, radovao se i tugovao – ukratko iskusio je čitavu paletu ljudskih emocija i stanja. Da, Isus – Bog i čovjek – je i plakao. Imamo li onda razloga smatrati dalekim nekoga tko nam je tako sličan i, zapravo, tako blizak?

Potaknuti portalom Aleteia, donosimo tri razloga navedena u Bibliji zbog kojih je Krist pustio suze:

1. Plakao je zbog ljudske patnje

A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: “Kamo ste ga položili?” Odgovoriše mu: “Gospodine, dođi i pogledaj! I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: “Gle, kako ga je ljubio! (Iv 11, 32-36)

Događaj kada Isus uskrisuje Lazara jedan je od najljudskijih prikaza Krista u evanđeljima. Isus je plakao, bio je potresen pred smrću prijatelja i pred boli Marije i Židova. To nam pokazuje da on vidi naše boli, naše patnje i naše suze – one ga poput strijela ranjavaju u Srce. Krist stoga ne može ostati ravnodušan, nego nam na naše molbe priskače u pomoć.

2. Plakao je zbog naših grijeha

Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: “O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! (Lk 19, 41-42)

U jednom ranijem poglavlju iz Lukina evanđelja (13, 34) Gospodin će reći: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!”. Krista ne bole samo naše patnje, već ga ranjavaju i naši grijesi, neprihvaćanje i neposlušnost. Koliko smo vremena i blagoslova potratili jer smo tražili isključivo svoju volju i svoje putove, daleko od Onoga koji zna smjer?

3. Plakao je pred raspećem

On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti (Heb 5, 7)

Bog je i sam patio. Znajući da mora proći put križa i smrti, Krist u Getsemaniju vapi Ocu neka ga mimoiđe ta čaša (usp. Mt 26, 39). No odmah potom dodaje: “Budi volja tvoja!” (Mt 26, 42). Ponekad je bol, ma koliko razarajuća bila, potrebna da izrastemo, da ozdravimo i doživimo potpunu slobodu. To ne znači da nas Gospodin ne čuje, dapače, no ponekad je put boli taj koji nas spašava. Pritom nek nam utjeha bude da je i sam Spasitelj prošao kroz to iskustvo, plačući i vapeći Ocu. Time nije pokazao slabost, već pouzdanje.