Prije nekoliko tjedana pokušao sam nešto jednostavno: deset minuta molitve prije posla. Bez telefona. Bez laptopa. Samo tišina. Nisam izdržao ni tri minute. Um mi je odmah počeo juriti. E-mailovi na koje nisam odgovorio. Poruke za koje sam mislio da sam ih čuo, a nisam. Sastanci poredani jedan za drugim u kalendaru, što se činilo da nikada neće završiti. A kad sam napokon otvorio oči iz vrtloga mentalnih podsjetnika, vidio sam sina preko sobe, kako sjedi na kauču. Gledao je reelove – ne jedan ili dva, nego čini se stotinu kratkih videa u dvadeset minuta. Lice mu je bilo mirno, ali sam osjećao titraj ispod površine. Njegov je mozak radio jednako brzo kao moj.

Taj me trenutak uznemirio više nego što sam očekivao. Ne zato što je bio nov, nego zato što je bio previše poznat. Eto nas, jedno kraj drugog, u dva različita svijeta, a ipak uhvaćeni u isti tok. Taj tok ima ime. Stalna stimulacija. Beskrajna novost. Privlačnost svega, svugdje, cijelo vrijeme. Ako je Bog tihi, blagi glas – kamo da idemo kad cijeli svijet viče?

Lako bi bilo reći da je to problem tinejdžera. Ali istina je da smo svi u tome. Odrasli provode sate svaki dan na društvenim mrežama. Instinktivno posežemo za telefonom. Besciljno listamo. Konzumiramo bez pauze. A ne radi se samo o vremenu. Radi se o oblikovanju. Učimo svoj um da žudi za onim što je brzo, novo, glasno. Kažemo da nemamo vremena za molitvu, a nađemo ga za sedamdeset reelova i tri “zečje rupe” (besciljna internetska kopanja, op. prev). Kažemo da čeznemo za dubinom, a vježbamo pažnju samo za površine. Kažemo da smo zauzeti, a nekako smo uvijek dostupni. Nismo samo rastreseni – postajemo učenici rastresenosti.

Dugo prije pametnih telefona, Blaise Pascal je zapisao da je korijen većine ljudskih problema nesposobnost da mirno sjedimo sami u sobi. Napisao je to u 17. stoljeću. Nije mogao zamisliti što će postati 21. stoljeće. Danas ne samo da izbjegavamo tišinu – mi je se bojimo. Mirnoća nam je strana. Dosada je neizdrživa. A molitva, nekoć prirodan dio svakodnevnog života, sada se osjeća kao penjanje uzbrdo kroz buku u glavi.

Duhovni život oduvijek teče drugim ritmom. Bog ne žuri. Evanđelja se otvaraju polako. Isus zastaje. Hoda. Molitvi se posvećuje sam. Provodi vrijeme s ljudima, u jednom razgovoru odjednom. Psalmi nisu kratke izreke – oni su pjesme za hodočasnike. Sveci nisu “multitaskali” na putu do svetosti. Iznova i iznova vraćali su se tišini, ponavljanju i miru. Milost ne žuri. Ona nije stvorena da prati naš feed.

Ipak, naše su se navike promijenile. Ubrzavamo podcaste. Preskačemo dijelove videa. Prevlačimo prstom prije nego što završimo čitati. Naši mozgovi očekuju stalnu novost. Naša srca postaju nemirna kad je nema. Čak i molitva postaje nešto što želimo “optimizirati”. Postavljamo podsjetnike za molitvu, pratimo svoj duhovni napredak i očekujemo trenutne rezultate. Ali Bog ne djeluje putem push-notifikacija. Ne natječe se za našu pažnju. On čeka. A kad ga ne čujemo, mislimo da nešto ne valja. Možda ono što je slomljeno nije On, nego naša sposobnost da dovoljno dugo budemo tihi kako bismo ga čuli.

Sjećam se da sam čitao o pravilu života ranih monaških zajednica: Ora et labora – “Moli i radi”. Ritam koji je oblikovao njihove dane i davao strukturu njihovim dušama. Danas je naš ritam drukčiji: “skrolaj” i “osvježi”. Konzumiraj i ponovi. Naše dane vodi reakcija, a ne refleksija. U tom ritmu, molitva počinje djelovati neprirodno. Ne zato što je nemoguća, nego zato što smo se od nje odvikli. Naše su navike izvan sinkronije sa životom duše.

Nekih dana osjetim poriv da u potpunosti odbacim alate. Izbrišem aplikacije. Isključim telefon. Okrenem leđa ekranima. Taj poriv dolazi iz dobre čežnje – želje za jasnoćom, mirom, Bogom. No s vremenom sam počeo postavljati drugo pitanje: Što ako odgovor nije uvijek povlačenje? Što ako postoji način da Boga pozovemo upravo u ono što nas najčešće odvlači? Može li milost proći kroz dodir zaslona?

Foto: Shutterstock

Vrijedi se sjetiti da je Crkva oduvijek koristila alate koji su joj bili dostupni. Pavao je pisao pisma. Reformatori su tiskali letke. Evanđelisti su koristili radio i televiziju. Danas živimo online. Pitanje nije možemo li tamo susresti Boga, nego jesmo li spremni oblikovati te alate umjesto da oni oblikuju nas? Tehnologija nije sveta, ali nije ni izvan mogućnosti otkupljenja. Ona odražava ono što joj dajemo. Pojačava ono čime je hranimo. Ako nas digitalni svijet uči usporedbi i buci, možda nismo pozvani bježati od njega, nego ga preobraziti – ponovno ga prisvojiti.

Prošli tjedan primijetio sam svoju suprugu kako koristi molitvenu aplikaciju na telefonu. Isprva sam to odbacio. Pomislio sam da je to još jedan alat za produktivnost prerušen u nešto duhovno. Ali kad sam je pažljivije promatrao, vidio sam da nije bila namijenjena samo njoj. Aplikacija ju je potaknula da moli za tuđu nakanu. Deset sekundi tišine. Tiha molitva. Zatim je i njezina nakana bila ponuđena drugima. Taj jednostavni krug, pokretan preko ekrana, oživio je nešto drevno: zagovor, solidarnost, zajedništvo svetih – preoblikovano kroz kod. U tom trenutku više nisam vidio osobu na uređaju, nego vjernicu koja prakticira ljubav. Tehnologija, korištena na pravi način, postala je sredstvo prisutnosti, a ne bijega.

Podsjetilo me da nisu sve digitalne navike one koje nas odvajaju. Neke nas povezuju dublje. Kada su pravilno usmjerene, vode nas prema suosjećanju, a ne usporedbi. Prema služenju, a ne spektaklu. Nije riječ o odbacivanju alata, nego o vraćanju njihove svrhe. Počeo sam se pitati: Što bi se još moglo otkupiti? Što ako bi naši telefoni mogli postati sveti prostori? Što ako bismo ih gledali ne samo kao ogledala samih sebe, nego i kao prozore u Božju prisutnost?

Počeo sam eksperimentirati. Moja jutra sada počinju bez telefona. Prvih petnaest minuta pripada tišini, disanju i retku iz Svetog pisma koji me usidri. Tijekom dana ostavljam male podsjetnike: psalam zalijepljen na hladnjak, naljepnicu na prijenosnom računalu, privjesak sa svetom slikom. Molim dok perem zube, hodam ulicom ili čekam u redu. Nedjeljom stavljam telefon na zrakoplovni način tijekom mise i blokiram taj sat u svom kalendaru kao i svaki sveti susret. Jer to i jest. Ako ne mogu doći u crkvu, razgovaram s Bogom kao da sjedi pored mene – jednostavna rečenica na putu do trgovine, šapat molitve u prometu, trenutak zahvalnosti prije sastanka. Ti fragmenti nisu manje vrijedne molitve. Oni su skele odnosa.

Ne vjerujem da moramo pobjeći iz modernog svijeta da bismo pronašli Boga. Ali vjerujem da moramo prestati očekivati da će Bog nadglasati našu buku. Neće. On je strpljiv, ali nije glasan. Kuca, ali nikada ne prisiljava vrata da se otvore. To je izazov. U kulturi koja više cijeni izvedbu nego prisutnost, molitva će uvijek djelovati neučinkovito. U svijetu izgrađenom na brzini, milost će uvijek izgledati sporo. Ali ta sporost nije mana – ona je namjera. Tihi, blagi glas se nije promijenio. Mi jesmo.

Često razmišljam o svojim djedovima i bakama. Njihova vjera nije bila dramatična. Bila je postojana. Išli su na misu svake nedjelje, molili krunicu navečer i zahvaljivali za obrok, čak i kada su bili sami. Nisu čekali da “osjete” duhovnost – jednostavno su molili. Nisu se pitali jesu li im rutine autentične – vjerovali su ritmu. Takva vjera rođena je u svijetu koji se kretao polako, u kojem ponavljanje nije bilo mrtvi ritual, nego nešto što ukorjenjuje. Sveto. Danas sve preispitujemo. Oklijevamo djelovati ako trenutak ne djeluje “posebno”. Ali duhovni život često se oblikuje u trenucima koji izgledaju mali. Ne raste iz nadahnuća, nego iz navike. Ponavljanje postaje oblik otpora.

Foto: Unsplash

Puno govorimo o inovacijama – pametnijim uređajima, bržim mrežama, boljim algoritmima. No možda nam je najvažnija inovacija upravo ona koja nije nova. Možda je drevna. Možda se trebamo ponovno naučiti biti mirni. Znati zastati. Biti potpuno prisutni, bez potrebe da uhvatimo, objavimo ili optimiziramo trenutak.

Zamislim ponekad kako bi bilo kada bismo mirovanje gledali ne kao neuspjeh, nego kao čin otpora. U svijetu opsjednutom proizvodnjom i rezultatima, odmor u Bogu možda je najrevolucionarniji čin koji možemo učiniti. Osvježavamo sandučiće i očekujemo odgovore. Šaljemo poruke i čekamo plave kvačice. Objavljujemo misli i pratimo broj lajkova. Internet nas je naučio tražiti trenutačnu potvrdu. Ali duhovni život ne funkcionira tako. Bog rijetko odgovara prema našem rasporedu. Ponekad šuti. Ponekad nas poziva da čekamo. Ali to čekanje nije prazno – tu se gradi povjerenje, tu rastu korijeni.

Molitva nije automat u koji ubacimo molbu i dobijemo čudo. Sjedimo. Slušamo. Otvaramo ruke. Za nas koji smo odrasli u svijetu dvodnevne dostave i instant povratnih informacija, takvo čekanje djeluje čudno. Ali ono je sveto. Počeo sam gledati odgodu ne kao odsutnost, nego kao oblikovanje. Kad Bog ne govori, možda to nije zato što se okrenuo, nego zato što me uči ostati. Ostati prisutan. Rasti dublje od svojih želja i bliže Njegovoj volji.

Danas postoji oblik duhovnosti koji se pretvara u popis zadataka. Voditi dnevnik ujutro. Meditirati. Prakticirati zahvalnost. Ići u crkvu. Čitati Pismo. Izbjegavati smetnje. Sve su to dobre stvari. No kad vjera postane još jedna stavka za označiti kvačicom, pretvara se u izvedbu. Još jedan projekt za optimizirati. Još jedan pokazatelj za mjeriti. Zaboravljamo da Evanđelje ne počinje djelovanjem, nego identitetom. Prije nego što je Isus liječio, poučavao ili žrtvovao se, bio je kršten. A prve riječi koje je čuo nisu bile upute, nego izjava: Ti si moj ljubljeni.

Ta istina i danas dolazi prva. Prije truda. Prije discipline. Prije postignuća. Voljeni smo. Ne moramo se dokazivati. Bog ne čeka našu izvedbu – čeka našu prisutnost. Ponekad je najsvetija stvar koju možemo učiniti jednostavno stati. Izaći iz toka. Biti dovoljno mirni da ponovno shvatimo da smo voljeni.

U ovom svijetu brojki i mjerenja, duša se ne vidi na nadzornoj ploči. Nitko ne pita koliko smo dobro oprostili. Nitko ne bilježi koliko smo duboko voljeli. Nebo ne pokreću podaci. Srce Božje nije algoritam. Ono ne mjeri – ono grli. Ako ste danas molili, makar rastreseno, to “vrijedi”. Ako ste šapnuli “hvala” dok ste hodali, to se računa. Duši ne treba više pritiska. Treba joj više prisutnosti.

Digitalni svijet nagrađuje ono što je vidljivo: objavu, komentar, pljesak. Ali vjera raste u nevidljivom. U tišini. U riječima koje nitko ne čuje. U tihom “da” izrečenom kad nitko ne gleda. Pokušavam se toga sjetiti svaki put kad izaberem molitvu umjesto skrolanja, tišinu umjesto buke, prisutnost umjesto izvedbe. Ne zato što odbacujem svijet oko sebe, nego zato što odbijam biti u potpunosti definiran njime. Moj mi telefon može reći koliko sam koraka napravio, koliko sam e-mailova poslao, koliko sam sati spavao. Ali ne može izmjeriti jesam li bio ljubazan. Jesam li slušao. Jesam li volio.

Ponekad zamišljam da Bog šalje poruku, ne putem aplikacije, nego kroz obične stvari. Iznenadni povjetarac usred vrućeg popodneva. Osmijeh neznanca. Redak iz Svetog pisma na koji nisam očekivao naići. Šapat u prometu. Možda milosti ne treba prijam. Možda nebo ima svoju mrežu koja ne traži lozinku. Koja ne prekida pozive. Koja samo čeka da odgovorimo.

Izvor: Word on Fire

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.