Bojnik Chuck Sweeney poletio je na krajnje rizično putovanje još prije zore utovarivši u svoj zrakoplov 4,5 tona tešku atomsku bombu zvanu Debeljko. Sada su bili iznad svoga glavnog cilja, Kokure. Triput je nadlijetao grad skriven iza beznadno tamnih oblaka, kada je otkrio nešto strašno: pomoćna cijev za dovod goriva bila je začepljena. Ne ispuste li ubrzo bombu, nikada se neće vratiti kući. Okrenuo je zrakoplov prema jugozapadu gdje je ležao njegov sporedni cilj, “urbano središe Nagasakija.”

Bilo je skoro 11 sati ujutro kada se njegov B-29 zatekao iznad Shimabare. Spiker na radiju to je vidio i uzbuđenim glasom objavio upozorenje, na što su žitelji Nagasakija koji su čuli obavijest potrčali prema skloništima. Nekoliko trenutaka kasnije Sweeney i posada njegova zrakoplova kroz rupu su u oblaku točno ispod sebe ugledali Nagasaki, prepoznavši odmah rijeku Urakami i sportski kompleks Matsuyama. Nalazili su se gotovo 3 km dalje od planiranoga mjesta ispuštanja bombe, no vrijeme im je isticalo. Kapetan Kermit ispustio je bombu. Bilo je točno 11 sati kad je Debeljko krenuo na svoj put prema gradu od 200 000 stanovnika od kojih će preko 70 000 poginuti, a od mnogih među njima neće ostati ni traga.

No kada je uzbuna prestala, otac Nishida i otac Tamaya nastavili su ispovijedati u katedrali u Urakamiju.

Katedrala je bila samo 500 m udaljena od mjesta na kojemu je Debeljko eksplodirao i začas se pretvorila u hrpu ruševina. Nitko nikada neće saznati koliko je ljudi poginulo među njezinim zidovima.

Ni tri kilometra od katedrale Chimoto-san radio je u rižinu polju na brdu Kawabira. Čuo je buku, digao pogled i ugledao bombarder B-29 koji je izranjao iz oblaka. Vidjevši da je izbacio golemu crnu bombu, bacio se na zemlju. Nekoliko je časaka čekao. Zatim se pojavio strašan, zasljepljujući bljesak iza kojega je uslijedila sablasna tišina. Pogledao je u nebo i zgranuo se vidjevši golem stup dima koji se groteskno širio što se više dizao uvis. Iznenada je shvatio da prema njemu juri uragan. Kuće, zgrade, drveće rušili su se pred njegovim očima kao da ih obara neki golemi nevidljivi buldožer. Zatim se čula zaglušujuća huka i snažan vjetar odigao ga je od tla i tresnuo njime o zid udaljen pet metara kao da je kutija šibica. Uzdrman do srži svoga bića, zagledao se u nevjerojatni prizor: iščupane i polomljene borove, kestene i kamforovce. Ni trave nije bilo!

‘Mizu, mizu’

Midorina devetnaestogodišnja rođakinja Sadako Moriyama upravo je bila pronašla svoja dva malena brata koji su trčali za vilinim konjicima u dvorištu škole Yamazato. Došla im je reći da ih majka zove kući. U tom trenutku čula je tutnjavu zrakoplova i potrčala s njima prema školskom skloništu. Upravo kada su se sklonili, silan ih je vjetar odignuo od tla i zavitlao u zid tako snažno da je Sadako izgubila svijest. Došavši k sebi, čula je da dvoje djece cvili pored njezinih nogu i pitala se zašto je odjednom mrak. Slabašno svjetlo počelo je probijati tamu i ona se skamenila od užasa koji je vidjela. Na ulazu u sklonište pojavila su se dva odvratna čudovišta koja su bučno kriještala i pokušavala upuzati unutra. Tama se malko povukla i ona je vidjela da su to dva ljudska bića koja su se zatekla vani u trenutku kada je bomba eksplodirala. Zatekavši se samo 800 metara dalje od središta eksplozije, koža im je bila oguljena za svega nekoliko sekunda, a njihova krvava tijela bez kože odignuta su od tla i smrskana o zid skloništa.

Izašla je iz skloništa. Svjetlo je bilo slabo, kao da je tek započinjala zora. Glasno je zaplakala kada je uz pješčanik vidjela četvero djece bez odjeće i kože! Stajala je ondje skamenjena, nesposobna skrenuti pogled s jezivoga prizora. Sa zapešća i s prstiju oko nokata visjela im je koža, a ruke su im nalikovale izvrnutim rukavicama.

Osjećajući da gubi razum, potrčala je što su je noge brže nosile natrag u sklonište, pomevši nenamjerno one dvije žrtve koje su se i dalje grčile i jaukale uz ulaz. Bilo joj je kao da se sudarila s dva gnjila krumpira. Počeli su opet jezovito životinjski kriještati. Učinilo joj se da nešto govore.

“Mizu, mizu. Vode, vode.”

Taj će vapaj preživjeli žitelji Nagasakija još puno puta čuti u svojim noćnim morama.

National Museum of the U.S. Navy, Public domain, via Wikimedia Commons

Michiko Ogino bila je desetogodišnja djevojčica i uživala je u ljetnim praznicima u svome domu. Malo nakon 11 sati užasnuo ju je strahovit bljesak nalik munji iza kojega je uslijedila strahovita tutnjava i ona je već za nekoliko sekunda bila jedna od tisuća zarobljenih pod krovovima ili uz zidove svojih domova. Zbog udara bombe zrak je munjevitom brzinom od kilometar i pol u sekundi jurnuo na sve strane od središta eksplozije i sravnio kuće sa zemljom. Odmah zatim jednako žestok vjetar vratio se natrag u zrakoprazni prostor u središtu eksplozije.

Michiko je ostala beznadno zarobljena pod gredom, ali njezino vrištanje čuo je neki njoj nepoznati čovjek i oslobodio je. Izašavši van, zapanjila se ugledavši zlokobne oblake koji su, ispreplićući i svijajući se, zacrnili sunce. Kakva je to eksplozija bila? Zatim je čula nejak glasić koji je postajao sve histeričniji. Bila je to njezina dvogodišnja sestrica koja se zaglavila ispod poprečne grede. Krenula je da joj pomogne, no u tome je času vidjela da prema njima trči naga žena prljavoga i ljubičasta tijela te spržene crvenkastosmeđe kose. Užas! Bila je to njezina majka! Jedino što je zaprepaštena Michiko mogla učiniti bilo je da upre prstom u svoju sestricu ispod grede. Majka je s izrazom mahnitosti u očima gledala u vatru koja se širila, utrčala u ruševine, podmetnula rame pod gredu i odigla je. Dvogodišnja djevojčica bila je slobodna, a njezina majka se, privinuvši djetešce čvrsto uz grudi, srušila na tlo. Rame koje je podmetnula pod gredu ostalo je bez kože – vidjelo se samo sirovo, krvavo meso. Odnekud je izronio Michikin otac, također spržen. Nijemo i bespomoćno gledao je suprugu koja se, stenjući, pokušavala osoviti na noge. Zatim se sva iscrpljena srušila i preminula.

Nagasaki je nestajao u požaru, a Sakue Kawasaki u nevjerici je sjedio u protuzračnom skloništu Aburagi. Vani je vidio ljude koji su teturali naokolo, goli i natečeni poput bundeva. Čula se kakofonija kreštavih glasova koji su bolno jaukali mizu, mizu, ali gdje da im nađe vodu? Pred ulazom u i sklonište stajala je lokva prljave vode: jedna od žrtava dopuzala je do nje i navalila požudno piti. Čovjek je pokušao upuzati u sklonište, no srušio se i ostao nepomično ležati. Ljudi su dolazili jedan za drugim i pili iz lokve, a zatim se rušili i ostajali nepokretno ležati. Kakva je to strašna žeđ mogla natjerati ljude da se ponašaju kao bezumni miševi?

Bomba plutonij-239 eksplodirala je u Nagasakiju snagom ravnoj eksploziji 22 000 tona konvencionalnoga eksploziva, no postojale su goleme razlike. Ostavljajući načas po strani njezino smrtonosno zračenje, atomska bomba prouzročila je strahovitu vrućinu koja je na mjestu eksplozije dosegnula nekoliko milijuna stupnjeva Celzija. Sadržaj goleme bombe bio je ioniziran i nakon eksplozije nastala je vatrena kugla, zbog čega je zrak oko nje postao svijetao. Ultraljubičaste i infracrvene zrake širile su se u svim smjerovima, praveći mjehure na crjepovima krovova na području od jednog kilometra od središta eksplozije. Unutar radijusa od 4 km nezaštićena je ljudska koža zadobivala strašne opekline. U krugu od 3 km električni stupovi, drveće i kuće koje su se našle na udaru eksplozije bili su pougljenjeni. Brzina vjetra koji je jurnuo iz središta eksplozije bila je veća od kilometar i pol u sekundi, šezdeset puta veća od brzine razornoga ciklona. To je prouzročilo vakuum u epicentru i još jedan ciklon jurnuo je natrag pokupivši usput svu prašinu, prljavštinu, krhotine i dim koji su zatamnili oblaku obliku gljive što se izdizao iznad pustoši.

Mladi Kato-san vraćao se s kravom iz paše na padini brežuljka nedaleko Oyame, 8 km južno od epicentra. Zapanjen bljeskom, zastao je kao ukopan i zurio u golemi bijeli oblak koji se, nalik nekakvoj gljivi, dizao visoko prema nebu i postajao sve deblji. Oblak je izvana bio bijel, a iznutra je gorio nekom zlokobnom crvenom energijom. Zatim su se naizmjence počeli pojavljivati crveni, žuti i ljubičasti proplamsaji. Oblak je postupno poprimao oblik gljive na čijoj je stabljici rasla crna mrlja. Kada je oblak dosegnuo golemu visinu, rasprsnuo se u obliku otrovne kiše. Okolne je planine obasjavalo sunce, ali područje ispod oblaka bilo je zastrto tamom. Zatim je još nešto šokiralo Kato-sana: vjetar je zavijao tako divlje da je Kato za njegovo hujanje pomislio da je u blizini eksplodirala nova bomba.

(…)

‘Nisam mislio ni na što drugo osim na Gospodina, našega Suca, i molio ga da mi oprosti’

Dr. Nagai izišao je iz bolničkoga protuzračnog skloništa nakon što je 9. kolovoza u 10 sati ujutro oglašen prestanak zračne uzbune. Skinuo je svoju čeličnu kacigu i tešku opremu pripadnika civilne protuzračne zaštite, zadovoljan što može opet udisati svjež zrak i vidjeti sunčevo svjetlo. Načas je zastao i pustio svojim umornim očima da se naužiju ljepote crvenih cvjetova oleandra i kane u bolničkom vrtu te krovova boje tamnoga purpura ispod sebe. Bacio je pogled prema Zaljevu, okruženom prelijepim ljetnim zelenilom brda Inasa i potpuno bijelim oblacima koji su plovili nebeskim plavetnilom. Kako je samo miran i u kakvoj je samo suprotnosti sa svijetom razdiranim ratom, pomislio je, a s tom mišlju javila mu se također misao drevnoga kineskog pjesnika Tohoa: Kuni yaburete sanga ari. Čak i kada se narod uništi, planine i rijeke ostaju. Ali ostalo mu je još posla koji je morao obaviti! Odvrativši sa žaljenjem pogled od uvijek svježe ljepote prirode, požurio je natrag u bolnicu. Sat vremena kasnije sjedio je u svome uredu i pripremao predavanje:

“Taman je prošlo 11 sati kada se pojavio zasljepljujući bljesak. Pomislio sam: bomba je pala pred sam ulaz u sveučilište! Htio sam se odmah baciti na pod, no prije no što sam stigao to učiniti, prozorsko staklo razmrskalo se uz zastrašujući prasak i prozor je uletio u prostoriju. Činilo mi se da me je zgrabila neka golema ruka i odbacila me tri metra. Krhotine stakla letjele su poput lišća u zračnome vrtlogu. Oči su mi bile otvorene i načas sam pogledao van – daske, grede i odjeća sablasno su plesali u zraku. Svi predmeti u mojoj sobi također su bili u zraku i pomislio sam da je došao kraj. Staklo me je izrezalo s desne strane i topla mi se krv slijevala niz obraz i vrat. Golema nevidljiva ruka pomahnitala je i razbijala sve u uredu. Različiti predmeti padali su na mene dok sam slušao neobičnu buku nalik tutnjavi planina koja je naizmjence jačala i jenjavala. Zatim je nastao potpuni mrak te se činilo da se armirana bolnica pretvorila u brzi vlak koji je iznenada ušao u tunel. Još nisam osjećao nikakvu bol, no srce mi je obuzela panika kada sam čuo pucketanje vatre i kada mi je do nosnica dopro jedak miris dima. Bio sam svjestan svojih grijeha, posebno triju koje sam namjeravao ispovjediti upravo toga popodneva, i nisam mislio ni na što drugo osim na Gospodina, našega Suca, i molio ga da mi oprosti.”

(…)

Sunce je bilo već odavno zašlo za horizont, ali požari su i dalje bješnjeli u dolini, a liječnici i bolničarke nastavljali potragu za živima u okolnim poljima. Mnogi ranjenici koji su se penjali uz brežuljak nastojeći se dokopati bolnice, nisu uspjeli i liječnici i bolničarke neprekidno su izlazili van tražeći ih u mraku. Spasioci bi često zapeli i pali, pa su zadobivali duboke posjekotine od stakla ili bi, dok su posrćući nosili ranjenike, padali naglavce u kanale ne znajući da mosta više nema. Posvuda su ležale daske iz kojih su stršili čavli nanoseći ozljede mnogima koji su na njih nagazili. Primicala se ponoć i požari u dolini počeli su jenjavati, kada je glavna sestra Hisamatsu, sva prestravljena, uzviknula:

“Doktore, katedrala je u plamenu.”

Katedrala je sagrađena na vrhu brda tako da se izdvajala od svega i, premda je bila srušena, požar je dotad nije zahvatio kao ostali dio Urakamija u kojemu su kuće bile većinom od drveta, ali iskre koje su letjele na sve strane na kraju su zapalile smrskanu drvenu građu i golemi plameni jezici počeli su svoj sablasni mrtvački ples. Skamenjen od užasa, gledao je tužni prizor, a onda je zaglušujuća lomljava greda i opeka označila smrtni izdah katedrale. Taj trenutak ostat će poput žiga zauvijek utisnut u Nagaijevo sjećanje.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Paula Glynna “Čovjek koji je tješio Nagasaki”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi doznajte ovdje.