Zazvonilo je zvonce na vratima.

Većina je gostiju već bila stigla. Užurbana je glavna dvorana bila ispunjena rimskom elitom. Veoma moćni kardinali teškom su se mukom trudili čuti veoma bogate ljude s kojima su razgovarali. No buka je utihnula kada je veoma blijed batler najavio kako je stigao i posljednji gost na zabavi.

Neki čovjek sa samo pola brade na licu. „Otac Filip Neri”, objavio je problijedjeli batler.

Prema građanima Rima, taj je čovjek bio živi svetac. Prema kulturnim i profinjenim očima ljudi koji su ga promatrali – on je bio luđak. Usto, zasigurno se nije radilo o slučajnosti ili nezgodi. Poznati svećenik na jednoj je strani svojega lica uredno podšišao svoju bradu, a s druge ju je strane temeljito uklonio.

Ostatak večeri protekao je u nelagodi, naročito za domaćina zabave, kojemu se pretenciozni gost neumoljivo pridruživao sve do kraja zabave. Većina je gostiju odlazeći donijela dvije odluke: (1) pod svaku cijenu izbjegavati toga svećenika i (2) nikada više ne doći na zabavu kod toga domaćina.

U ovome se trenutku možda pitate: Čemu brijanje brade?

Bilo bi točno kada bih rekao da je Bog svetome Filipu Neriju dao dar čitanja duša (da može vidjeti nečije vrline i poroke), i da je sveti Filip, čim mu je domaćin zabave uputio pozivnicu, odmah vidio da ga taj čovjek želi tamo samo kako bi rimska elita mogla vidjeti kako njihov domaćin stoji pokraj pravoga sveca.

Ali to ne bi bio odgovor.

Sveti Filip Neri nije obrijao pola brade i pošao na najrazvikaniju zabavu u gradu jednostavno kako bi ohologa i taštoga čovjeka naučio lekciju (iako se to zasigurno dogodilo). On je to učinio kako bi izgledao kao budala.

Vjerojatno je to za većinu nas uznemirujući odgovor, ali tako je. A sveti Filip nije bio jedini. Katolička Crkva ima bogatu tradiciju „svetih luda”, muškaraca i žena čija je upečatljiva svetost bila čvrsto povezana s njihovim krajnjim ponižavanjem samih sebe. Sveti Simeon Salus (jurodivi Simeon) znao je za sobom vući mrtvoga psa; sveti časni otac David Solunski živio je tri godine u stablu; a sveti Benedikt Josip Labre proveo je trideset godina u stanju dobrovoljnoga beskućništva, spavajući među ruševinama rimskoga Koloseja.

Što da činimo s ovakvim pričama? Što da činimo s ovakvim svecima?

Mislim da bismo im se trebali diviti. Sveto pismo kaže: „Zar ne izludi Bog mudrost svijeta?” i da je „[…] lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. ” (vidi 1 Kor 1,18-25) Sveci poput ovih daju nam šokantne i brutalne prigode da u to povjerujemo. Čisto ljudski razum, čisto ljudska razboritost ne mogu dokučiti djela svetih luda. Zapravo, čak i za ljude s mudrošću – darom Duha Svetoga (a to uključuje svakoga kršćanina koji je u stanju posvetne milosti), može biti teško razumjeti božanske razloge iza nečega što izgleda kao ludost. No svete lude jednu stvar čine jasnom: Božje misli nisu naše misli, niti su njegovi putovi naši putovi (usp. Iz 55,8)

Sveti Filip Neri činio je mnogo stvari koje možemo razumjeti: mladim je ljudima davao pristojne alternative lascivnim zabavama na karnevalima; pozivao je glazbenike i skladatelje da svoju umjetnost prikazuju Bogu; hvalio je veselost kao mnogo religiozniji temperament od ozbiljnosti. Ali činio je i mnogo stvari koje – na čisto ljudskoj razini – ne možemo shvatiti. I to je u redu.

Zapravo, možda su upravo te stvari najvažnije. Svete lude smatrale su sebe same tako malenima – živjeli su život takve poniznosti koja izaziva strahopoštovanje – da puki ljudski razum ne može dokučiti kako bi bilo tako živjeti.

I, slava Bogu na tome. Jer, ako ne možemo shvatiti te svete lude, koliko onda više može Bog nadići naše najnevjerojatnije snove?

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.