Bratsko ispravljanje ima evanđeoske korijene, prvi su ga kršćani često provodili, upravo onako kako je odredio Gospodin – “idi i pokaraj ga nasamo” – i zauzimao je vrlo važno mjesto u njihovu životu; bila im je dobro poznata njegova djelotvornost. Sveti Pavao piše vjernicima u Solunu: “Ako li se tko ne pokorava našoj riječi u ovoj poslanici, zabilježite ga, ne drugujte s njime, da se postidi, ali ga ne smatrajte neprijateljem, nego ga urazumljujte kao brata.” U Poslanici Galaćanima apostol napominje da se taj ukor mora provesti “u duhu blagosti”. Apostol Jakov na isti način potiče prve kršćane i podsjeća ih na nagradu koju će im Gospodin udijeliti: “Braćo moja, odluta li tko od vas od istine pa ga tkogod obrati, znajte: tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha.” (Jak 5,19–20) Nagrada nije mala. Ne možemo se pravdati ponavljajući Kajinove riječi: “Zar sam ja čuvar brata svoga?”

Jedna od izlika koja nam se može nastaniti u duši ili zapriječiti put bratskom ispravljanju jest strah da ne rastužimo osobu koju moramo opomenuti. Bilo bi posve besmisleno kada liječnik ne bi bolesniku rekao da se, želi li ozdraviti, mora podvrgnuti bolnoj operaciji. Unatoč tomu, mi kršćani ponekad teško svojim bližnjima govorimo da je njihovo duševno zdravlje u opasnosti, a ono je puno vrjednije od tjelesnoga! “Velik je, na žalost, broj onih koji zbog želje da ne povrijede ili ne potresu čovjeka koji proživljava posljednje dane ili posljednje trenutke svoga ovozemaljskog života prešućuju njegovo stvarno stanje i tako mu čine zlo nemjerljivih razmjera. A još je veći broj onih što promatraju svoje prijatelje kako griješe, ili su na rubu da počine pogrješku ili grijeh, a ipak šute i ne miču ni malim prstom kako bi im pomogli da umaknu tom zlu. Bismo li osobe koje se tako ponašaju prema nama nazvali prijateljima? Zasigurno da ne bismo. A oni to ipak čine da nam se ne bi zamjerili.” (S. Canals, Ascética meditada.)

Vršeći bratsko ispravljanje, uistinu se ispunjava ono što nam kazuje Sveto pismo: “Brat kojemu pomaže drugi brat jak je kao utvrđeni grad.” (Izr 18,19 (po Vulgati)) Nitko i ništa ne može pobijediti milosrdnu ljubav koja se daruje u dobroj namjeri. Tim očitovanjem kršćanske ljubavi ne postaju samo ljudi boljima nego i društvo u cjelini. Istodobno se izbjegavaju kritike i mrmljanja koja remete duševni mir i odnose među ljudima. Ukoliko je prijateljstvo pravo, ono se produbljuje i postaje istinitije po iskrenoj opomeni. Prijateljstvo prema Kristu raste i kada prijatelju, rođaku ili suradniku pomažemo tim djelotvornim lijekom koji nazivamo blagim ispravljanjem, ali otvorenim i hrabrim. 

Kada se vrši bratsko ispravljanje, moramo biti sigurni da je praćeno nizom krjeposti bez kojih ono ne bi bilo istinski odraz milosrdne ljubavi. “Zato, ako moraš druge ispravljati, čini to s ljubavlju, u pogodnu trenutku, a da ne ponizuješ… i spreman naučiti i pospješiti sebe sama u onome u čemu ispravljaš druge.” (sveti Josemaria Escriva, Kovačnica, 455) Onako kako bi postupio Krist da se našao na našem mjestu, s jednakom osjetljivosti i jednakom jakosti.

Ponekad nas određena netrpeljivost ili nedostatak unutarnjega mira mogu navesti da u drugima vidimo nedostatke koji su zapravo naši. “Dakle, ukoriti moramo zbog ljubavi; ne zbog želje da nekome nanesemo zlo, nego s časnom namjerom da dođemo do poboljšanja […]. Zašto ga koriš? Zašto te boli činjenica da te uvrijedio? Ne daj, Bože! Činiš li to zbog samoljublja, ništa ne činiš. Ako je ljubav ta koja te pokreće, dobro činiš.” (sveti Augustin, Govori, 82,4.)

Poniznost nas uči, možda više od ijedne krjeposti, da i nama trebaju brojne pomoći te da pronađemo prave riječi i pravi pristup koji ne vrijeđa. Razboritost nas potiče da brzo činimo ispravljanje i u najpogodnijem trenutku; ta nam je krjepost potrebna kako bismo vodili računa o naravi osobe i okolnostima u kojima se nalazi, “poput dobrih liječnika koji ne liječe sve na isti način” (sveti Ivan Zlatousti) i ne propisuju iste recepte svim svojim pacijentima. 

Ako se čini da se ne mijenja netko koga smo prethodno opomenuli i upozorili, potrebno mu je dodatno pomoći primjerom, molitvom, mrtvljenjem i većim razumijevanjem za njega.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Francisca Carvajala “Razgovarati s Bogom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.