Jedno obilježje katoličke kulture u srednjovjekovnoj Europi, u kojoj je većina ljudi živjela od poljoprivrede, bio je porast kršćanskih hodočašća. Hodočašće je obično uključivalo dugo i naporno putovanje do svetog mjesta poznatog kao svetište. Štovanje mučenika dovelo je do izgradnje tih svetišta, u koja su vjernici često dolazili u velikom broju. Iz te se prakse razvila tzv. „hodočasnička crkva“. Što su te crkve bile zemljopisno nepristupačnije, to su izazivale veće uzbuđenje i zanimanje. Hodočasnici su dragovoljno prihvaćali teškoće koje su podrazumijevala putovanja preko surovih i nepristupačnih terena.

Dugi i vijugavi putovi

Duhovne dobrobiti, djela pokore, dokaz pobožnosti te zaštita od gladi i kuge bili su neki od razloga zbog kojih su hodočasnici danima putovali do često zabačenih svetišta. Drugi su odlazili u hodočasničke crkve kako bi zatražili zagovor određenih svetaca, osobito radi ozdravljenja bolesnih. Bez obzira na razlog putovanja, hodočasnik je uživao poseban status na svom putu prema svetištu. Mogao je dobiti sveti hodočasnički znak, koji ga je stavljao iznad svih zakona osim crkvenih. Tijekom svetog putovanja bio je oslobođen poreza, dugova, uhićenja i zapljene imovine te je često bio počašćen ili ugošćen, jer se vjerovalo da svatko tko pomaže hodočasniku sudjeluje u njegovoj milosti.

Utjecaj hodočasnika na gradove duž popularnih hodočasničkih ruta bio je višestruk. Tržnice su cvjetale, građevinska i brodograđevna industrija se razvijala, crkve su bile prepune, a običaji, pjesme i blagovanja razmjenjivali su se među ljudima. Suveniri i umjetnički predmeti koje su hodočasnici nosili sa sobom pridonijeli su širenju umjetničkih stilova iz jedne zemlje u drugu, a potreba za prihvatom velikih masa dovela je do izgradnje niza novih crkava duž hodočasničkih putova.

Tipično srednjovjekovno hodočašće trajalo je otprilike godinu dana. Pisani vodiči savjetovali su o duljini dnevnog puta, stvarima koje treba ponijeti i načinima zaštite od osobnih nezgoda. Hodočasnici su se suočavali ne samo s teškim terenom i mogućnošću dugotrajne bolesti, nego su neke rute bile i prepune razbojnika koji su čekali priliku za napad na putnike. Stoga se srednjovjekovni hodočasnik svakodnevno suočavao s mogućnošću da bude ne samo prevaren, nego i napadnut, opljačkan, pa čak i ubijen. Zbog toga je većina hodočasnika putovala u velikim skupinama. Unatoč svim neugodnostima, hodočašće je obično bilo ugodno iskustvo, a hodočasnik je putem dobivao znatnu pomoć.

Bilo je uobičajeno savjetovati: „Ako duguješ hodočašće, obavi ga što prije“, pa su oni koji su imali potrebna sredstva žurno odijevali hodočasničku odoru. Ako sredstva nisu bila dostupna, ipak nije sve bilo izgubljeno. Hodočasnik koji je činio pokoru nailazio je na veliko suosjećanje prijatelja, koji su smatrali svojom dužnošću pomoći mu u hodočašću. U tu su svrhu osnivani cehovi. Kada bi se našao u potrebi, pokajnik bi se obratio cehu za financijsku pomoć. No nisu samo cehovi pomagali hodočasnicima; i Crkva i država udružile su snage radi njihove zaštite. Zakoni doneseni u 12. stoljeću prijetili su izopćenjem svakome tko bi bio proglašen krivim za varanje, napad ili pljačku hodočasnika. Ukinute su cestarine, uvedene su vodičke službe, a razvijen je i dobrotvorni sustav skloništa i bolnica u kojima je putnik mogao besplatno dobiti razne usluge – od šišanja do popravka obuće.

Skrivena pobožnost

Važnost koja se pridavala hodočašćima utjecala je na brigu i pažnju posvećenu izgradnji tih popularnih crkava. Mnoge su podignute u romaničkom razdoblju, a druge kasnije, tijekom gotike. Sve su imale veliko značenje i za laike i za kler. Ta hodočasnička svetišta nisu samo podsjećala vjernike na Krista Spasitelja i Njegovu konačnu žrtvu na Križu, nego su također osvjetljavala crkveno učenje o zajedništvu svetaca te nadahnjivala hodočasnike da nasljeduju Kristov život, kao što su to činili mučenici prije njih.

Štovanje relikvija i popularnost hodočašća imale su nekoliko zanimljivih posljedica za crkvenu arhitekturu. Relikvije su se isprva izlagale u svetištima postavljenima na bočnim oltarima i u nišama unutar glavnog prostora crkve. Kao što je već spomenuto, mnoge karolinške crkve imale su dodatne relikvijarne apside koje su okruživale veću središnju apsidu s glavnim oltarom. Budući da takav raspored nije omogućavao nesmetan protok hodočasnika u popularnijim crkvama, srednjovjekovni graditelji uveli su novi element: kriptu. Dok su ranokršćanske bazilike, poput stare bazilike svetog Petra, imale male grobnice ispod oltara, do 9. stoljeća takav se jednostavan oblik više nije smatrao dostatnim.

Umjesto toga, nadahnuti katakombama antičkog Rima, ispod svetišta su građeni hodnici s nišama (koji su se ponekad protezali do transepta ili glavnog broda) kako bi se omogućio protok hodočasnika prema relikvijama i pripadajućim svetištima postavljenima ondje radi štovanja. Neke veće kripte sastojale su se od više svodnih lađa, pa su nalikovale malim kapelama. Dodavanje takvih kripti utjecalo je na unutarnji prostor crkve: svetište iznad kripte bilo je uzdignuto u odnosu na pod glavnog broda. Time se dodatno naglašavao oltar kao liturgijski vrhunac arhitekture – mjesto na kojem su se odvijali najvažniji i najsvetiji dijelovi mise. Istodobno se naglašavala prirodna hijerarhija prostora. Takav je raspored osobito bio prisutan u Italiji, u crkvama poput San Miniata u Firenci (1013.), bazilike San Zeno Maggiore u Veroni (1139.) i katedrale u Modeni (1099.), ali nije bio neuobičajen ni u Francuskoj i Njemačkoj.

Obilazak crkve svetog Martina

Uvođenje ophodnog hodnika također je pomoglo u prihvatu sve većeg broja hodočasnika. U tom su rasporedu bočne lađe uz glavni brod produžene uz svetište i oko apside. Male kapelice s relikvijama ili svetišta u zidnim nišama prostirale su se oko ophoda, omogućujući nesmetano kretanje hodočasnika. Dodavanje ophoda i bočnih kapela oko apside značajno je utjecalo na vanjski izgled mnogih romaničkih crkava, koje su zbog toga dobile snažno artikuliran vanjski nastavak apside.

Prvi poznati ophod ugrađen je u obnovu crkve svetog Martina u Toursu u Francuskoj. Crkva je posvećena 918. godine, a hodnik koji je okruživao svetište omogućavao je pristup grobu svetog Martina, smještenom na vrhu apside. Niz kružnih kapela, nazvanih apsidiole, bio je raspoređen oko ophoda, postavivši presedan za ovu novu, praktičnu i elegantnu konfiguraciju.

Ophod i apsidiole korišteni su u mnogim velikim hodočasničkim crkvama, poput Santiaga de Compostele u Španjolskoj (1078.), katedrale u Vézelayu (1132.) i opatijske crkve u Clunyju (1131.).

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice CERC.