Možda će ti ovo pomoći: Pokušaj Bogu ispričati jedan vic? Jesi li ikada Bogu ili Isusu ispričao vic? Znam, ako smo uvijek molili dobro i pobožno, onda čovjek misli da je Bog samo onaj kojemu se trebamo klanjati. Bog je dostojan poštovanja, bezgraničan, vječan, svemoguć. Možda misliš da je uvredljivo Bogu ispričati vic. No, promisli! Kad jednom dođeš u nebo, onda će te Isus možda pitati:

“Koliko dugo si živio na zemlji?”

I ti ćeš odgovoriti: “Pa, sedamdeset, osamdeset godina.

Onda će on reći: “Nikad me nisi obradovao.”

A ti ćeš odgovoriti: “Ali zašto, Isuse?”

A on će reći: “Nikad mi nisi ispričao vic. Drugim ljudima si pričao nešto radosno, a meni nisi.”

Možemo reći: Bog je postao potpuno čovjek! On je nama u svemu jednak, kaže sveti Pavao, osim u grijehu. Ako mu sve ispričaš o tome kakav si, tada mu to predaješ. Na taj način sve u tebi ozdravlja, i tvoj humor. Mnogi misle da se prema Bogu smijemo odnositi samo ozbiljno. Zbog toga su naše crkve postale smrtno ozbiljne. Nitko se više ne smije.

Je li se Isus ikad smijao? Da, Isus je bio pun humora. Sjetimo se samo kako je nakon uskrsnuća s dvojicom učenika išao u Emaus (usp. Lk 24, 13-35). Što tamo čini? Pita ih: “O čemu to razgovarate međusobno?” A ova dvojica odgovaraju: “Pa, zar ne znaš?”

A on kaže: “Ne, ne znam.” “Lagao” je i onda dopustio da mu oni sve ispričaju. Slušao ih je, a pritom je on bio središte događanja u Jeruzalemu. To je lijepo i duhovito.

Mnogi se pitaju zašto nigdje u Svetom pismu ne piše da se Isus smijao. Njima mogu samo preporučiti da pažljivo pročitaju Novi zavjet.

No, ostanimo kod ove dvojice koji su išli u Emaus. Već je padao mrak. Isus zna da će ići s njima, pa ipak se čini kao da želi ići dalje. Duhovito, zar ne?

I onda učenici kažu: “Pođi s nama.”

A on kaže: “Ne.” No on zna da mora ići s njima.

Isus se sigurno često puta u srcu smijao, osobito s djecom, jer Bog se uvijek smije. Kod Boga sve završava dobro. Samo se đavao ne može nikad smijati. On je smrtno ozbiljan. On nema cilja, za njega ne postoji život, kod njega sve propada.

Smiješ li se u životu ili si uvijek smrtno ozbiljan?  Jesi li Isusu ikada ispričao vic?

Sjeti se, kad se Isus igrao s djecom, je li samo pričao ozbiljne stvari ili se smijao, darivao i ljubio ih?

Zato mu bez razmišljanja smiješ ispričati vic. To govorim zbog toga što sam često doživio kako su se ljudi obratili nakon što su Isusu ispričali vic. Iskusili su istinsko duhovno obraćenje, postali su novi.

Jedna je žena jedanput za vrijeme pauze na seminaru rekla: “Sad idem kući.”

A ja sam pitao: “Zašto? Pa tek je početak seminara.” “Ipak, idem”, rekla je. “Idem kući jer mi seminar više ne treba.”

“Čudno”, rekao sam. “Što se dogodilo?” Onda mi je objasnila. “Upravo sam Isusu ispričala vic i doživjela sam kako mi je toliko bliz da to više uopće ne mogu izraziti. Idem kući da u njemu uživam.”

Drugom zgodom, u Slovačkoj, bilo je tisuću tristo ljudi u jednoj dvorani i svi su bili jako ozbiljni. U vrijeme komunizma mnogo su pretrpjeli. Ja sam im govorio o svemu, no kada sam im rekao da Isusu ispričaju vic, naljutili su se. “Bogu pričati viceve! Što ovaj čovjek misli?”

Morao sam objasniti što to znači, a to je da nam je Bog dao i smijeh te da čak i smrtno ozbiljni ljudi imaju barem malu dozu humora. Sve sam to pokušao objasniti, no trebalo je vremena da postanu malo mekaniji. Kad sam ponovio da Isusu ispričaju vic, opet nisu htjeli. Tada sam rekao: “Dobro, onda ćemo čekati do sutra ujutro. Ja ću čekati dok ne vidim da svi pričaju viceve.” Nakon nekog vremena jedan se čovjek počeo smijati i onda je postalo interesantno. Cijela dvorana je odjedanput bila u valovima smijeha. Odjednom smo osjetili – Bog je uistinu jako blizu.

Zaista, možemo se i u crkvi početi smijati, i na svetoj misi, barem na kraju. Mogli bismo predložiti da pet minuta pričamo viceve kako bi ljudi u Božjoj radosti išli kući. Nadam se, naravno, da dobro razumijete što mislim.

I sam osobno pričam Bogu viceve i mogu reći da me to dovelo do dubokog susreta s Isusom. Odjednom sam osjetio, cijela je moja nutrina kod njega. U molitvi, naime, nije toliko važno kako Isusu nešto kažem i što mu kažem, nego ono što on meni odgovori na molitvu. Zbog toga Isusu trebamo malo reći i onda čekati da vidimo kako će on reagirati.
Smiješ mu, dakle, ispričati i vic, pa osluškivati hoće li se smijati.

Pokušaj na ovaj način prijeći na živu molitvu. Tako ćeš lakše osjetiti da je Bog živ, da Božje utjelovljenje trebamo shvatiti ozbiljno. Bog nije samo u crkvi, Bog pripada cijelom svijetu, cijelom svemiru. Crkva je samo jedan od mnogih prostora, jedno od mnogih mjesta gdje možemo naći njegovo bogatstvo od kojega živimo.

Dobro. Sad čekamo da ti Isusu ispričaš vic. Pokušaj moliti na ovaj način. I to je molitva, razgovor s Bogom. Ispričaj Isusu nešto lijepo, duhovito, čovječno. Zamisli da si poput svetog Petra i svetog Ivana. Oni nisu bili nekakvi mrtvaci, nisu samo nešto brbljali. Oni su sasvim normalno došli k Isusu. A taj isti Isus danas je među nama.

Naravno, u crkvi je potrebno biti dostojanstven i ozbiljan, no kada nasamo razgovaraš s Bogom možeš biti potpuno opušten. Postoje najrazličitije mogućnosti razgovora s Bogom. Ispričaj Isusu barem nešto lijepo. Jednostavno pokušaj. Onda ćeš vidjeti kako to može postati prekrasna molitva. Tada ćeš i krunicu moći moliti sasvim drugačije, s radošću, ili Očenaš. Znat ćeš, Isus je pred tobom, Bog Otac je pred tobom. Možeš npr. sasvim jednostavno reći: “Isuse, želim ti ispričati što sam upravo čuo.”

Isus jako dobro poznaje tvoje patnje. No, on se s tobom želi i nasmijati i doživjeti radost. Pokušaj to shvatiti stvarno ozbiljno. To je prekrasan način da dođeš k živomu i stvarnomu Bogu.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Tomislava Ivančića “Bog preobražava”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.