Rad je svagdašnji izražaj ljubavi u životu Nazaretske obitelji. Evanđeoski izvještaj pobliže označuje vrstu posla ili rada po kojem je Josip nastojao da osigura uzdržavanje svoje obitelji: to je drvodjelstvo. Ta jednostavna riječ pokriva sav opseg Josipova života. Za Isusa su to godine skrovitoga života, o kojem evanđelist poslije događaja u Hramu reče: “Tada siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan” (Lk 2,51). Tu “podložnost”, to jest poslušnost Isusovu u nazaretskoj kući treba shvatiti i kao sudjelovanje u Josipovu radu. Onaj za koga se govorilo da je “drvodjelčev sin” naučio je posao svojeg predmnijevanog oca. Ako je u poretku spasenja i svetosti Nazaretska obitelj primjer i uzor ljudskim obiteljima, onda je slično i Isusov rad uz drvodjelca Josipa. U naše je doba Crkva to istaknula također bogoslužnim spomendanom svetoga Josipa Radnika, koji se slavi prvoga svibnja. U Evanđelju se veoma ističe ljudski rad, a napose ručni rad, i on je zajedno s čovještvom Božjeg Sina prihvaćen u otajstvu utjelovljenja, kao što je bio i na poseban način otkupljen. Po svojem radničkom stolu, kod kojega je s Isusom radio svoj obrt, Josip je približio ljudski rad otajstvu otkupljenja. U Isusovu ljudskom rastu “u mudrosti, u dobi i milosti” važan je udio imala krepost radinosti, budući da je rad jedno od čovjekovih dobara”, koje “preobražava narav” i po kojem čovjeka “u nekom određenom smislu čini više čovjekom”. Važnost rada u ljudskom životu traži da se upoznaju i prihvate njegovi sadržaji, da “svim ljudima pomogne te se po njem približe Bogu Stvoritelju i Otkupitelju, da sudjeluju u njegovim spasiteljskim naumima s obzirom na čovjeka i svijet i da u svojem životu prodube prijateljstvo s Kristom sudjelujući po živoj vjeri u njegovu trostrukom poslanju: svećenika, proroka i kralja”. Radi se, konačno, o ostvarivom posvećivanju svagdanjeg života, koje svatko mora postizati prema vlastitom staležu, a koje svatko može unaprjeđivati prema uzoru koji je svima dostupan: “Sveti Josip je uzor poniznih, onih koje kršćanstvo uzdiže k uzvišenim ciljevima; … on je i dokaz za to: da bismo bili dobri i istinski Kristovi sljedbenici, nisu potrebne ‘velike stvari’, nego se samo traže obične, ljudske, jednostavne, ali prave i istinske kreposti.”