Pakao ne postoji. Ako postoji, prazan je. Kažu.

Ti možda žive u četvrtima s vrtovima i školama. Ne znaju.

Pakao su goleme betonske zgrade, raspucane košnice iz kojih je ljepota pobjegla, što u beton pretvaraju dušu koja u njima živi.

Pakao se gnijezdi u podrumima tih zgrada zatrpanima bijelim prahom usitnjenim najbolje što se može i s ljudskim mesom na prodaju.

Pakao je nikad zadovoljena glad za kruhom i riječima.

Pakao je dijete unakaženo od vanjštine prema nutrini, od kože do srca.

Pakao su janjci okruženi vukovima.

Pakao je tišina preživjelih jaganjaca.

Pakao je Maria koja je postala majka sa sedamnaest godina, a prostitutka s dvadeset i dvije.

Pakao je Salvatore koji nema dovoljno kruha za djecu pa zbog srama zapije i ono malo što ima.

Pakao su ulice bez drveća i škola i klupa na kojima se može razgovarati.

Pakao su ulice s kojih se ne vide zvijezde jer nije dozvoljeno podići pogled.

Pakao je obitelj koja umjesto tebe odlučuje tko i što ćeš biti.

Pakao je hladno prihvaćanje tuđega beznađa.

Pakao je osvećivanje drugima kako bi i oni okusili ovaj gorak okus u ustima.

Pakao je kada stvari ostanu nedovršene. Pakao je svaka klica što ne postane ruža. Pakao je kada se ruža uvozi i ne miriše. Pakao je prijelaz preko pruge koji završava u zidu.

Pakao je svaka namjerno prekinuta ljepota.

Pakao je Caterina koja se bacila s desetoga kata s kišobranom u ruci jer nije više htjela biti u paklu i nadala se da će je anđeo uhvatiti prije nego što stigne do asfalta.

Pakao je moguća ljubav koju ti nikada nitko nije zaželio. Pakao je mrziti istinu jer bi te voljeti moglo stajati života. Pakao je Michele s pjenom na ustima i očima spaljenim od predoziranja u samoći.

Pakao je starac bez imena koji je umro u svojoj kući, a da to nitko nije primijetio.

Pakao je više ne vidjeti pakao.

U ovoj četvrti ovoga ljudskog grada vladaju dva demona. Nemaju egzotična imena. Astarot, Zlopandže, Gog i Magog… Ne.

Bijeda i Neznanje. To su im imena. Poput jahača Apokalipse. Hoće li Milosrđe i Riječ biti dovoljne da ih zaustave?

Pakao postoji. Tu je. Na ovim divljim ulicama u kojima vukovi grade svoje jazbine. I okrvavljeni janjci šute jer im je život draži od svega. A krv je oznaka za život jer ako ga riječ ne spasi, morat će ga spasiti krv.

Pakao je otac koji djeci oduzima život.

Pakao postoji i pun je.

***

Oduzmi ljubav i imat ćeš pakao, govorio si mi, don Pino.

Dodaj ljubav i imat ćeš ono što pakao nije.

Ljubav je obrana života od smrti. Svake vrste smrti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ono što pakao nije. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na ovom linku.