Jednoga je dana u naš dom za umiruće ušetao jedan čovjek – imamo muški odjel i ženski odjel – i on je ušao ravno na muški odjel. Baš se u to vrijeme dogodilo da su donijeli čovjeka s ulice sa strašnim ranama i prljavštinom i ličinkama i tako dalje. Sestra nije bila svjesna da joj taj čovjek stoji za leđima. Prala je toga čovjeka, čistila ga. Taj je čovjek to promatrao i promatrao način na koji je dodirivala pacijenta, način na koji je vodila brigu o njemu. Zatim je izišao, a ja sam se našla tamo – ne znam ni tko je on bio – i on mi se obratio i rekao: “Došao sam ovamo kao bezbožnik, došao sam ovamo prepun mržnje, došao sam ovamo prazan svega što je lijepo, ali odlazim s ovoga mjesta pun Božje ljubavi. Spoznao sam da Božja ljubav dolazi do onoga bolesnika kroz ruke te Sestre, kroz oči te Sestre. Način na koji ga je dodirivala, način na koji je bila puna ljubavi, vjerujem da ona u to vjeruje jer Bog je tamo.” Otišao je. Tko je bio, što je bio, ne znam, ali samo da vam pokažem da se ne radi o tome koliko radimo, nego koliko [ljubavi] ulažemo u djelo – to je važno Svemogućemu Bogu i to je ljubav za Boga – da Bog nastavlja ljubiti svijet po svakome od nas, po djelu koje vam je povjerio.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Gdje je ljubav”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.