Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života. Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću. Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu? Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom. Po tom ćemo znati da smo od istine. I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve. Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I što god ištemo primamo od njega, jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo stoje njemu drago.

Iv 3,14-22

Mi smo tražitelji ljubavi.

Tražimo mrvice ljubavi malo tamo malo amo, ali to je premalo i nikada nam nije dosta. Što ti vrijedi ako imaš mladića ili djevojku? Prava ljubav nije izvan nas: ona je u nama! Otvorimo joj se: u nama je! Želite se oženiti ili udati? Odlično. Ali prije toga morate biti zaljubljeni u ljubav, zaljubljeni u vlastiti život!

Prvo se moramo zaljubiti u život, u sunce, kišu, vrućinu, hladnoću, u sve ono što postoji, ono što nam služi, čime se koristimo. Sve to trebamo prigrliti, a odreći se naših sitnih, ograničenih, sebičnih, glupih interesa! Začahurili smo se u sebičnost. Skinite čep i izađite odande! Stvoreni smo za širine, za ljubav, za život. Tek kad zavoliš cvijeće, vjetar, mjesec, zvijezde, zelenilo, kišu, tvoju braću, tvoje prijatelje, sve ono što je Bog stvorio, e tek tad ćeš moći obećati jednoj ženi da ćeš je zauvijek voljeti.

Ljubav nije sentimentalizam: ljubav je akcija, žrtva, osmijeh, pa i onda kada je srce ranjeno. Ljubav je nešto snažno, sigurno, potpuno, vjerno, ustrajno. Kad odlučimo ljubiti nismo više poput leptira koji lete s jednog cvijeta na drugi, ravnajući se vlastitim nagonima. Voliš i točka!

Jednog dana dođe mi jedan mladić i reče: „Elvira, moram pod hitno s tobom razgovarati.” Što je, upitam. On će: „Moram otići zamoliti za oproštenje moga oca, moram se s njime pomiriti.” Kako lijepo! Taj je mladić, koji je godinama krivio svoje roditelje za njihove propuste, a kojih je uistinu bilo, ipak shvatih da ne može od roditelja očekivati da budu savršeni, kriviti ih za trenutke kad mu nisu iskazali dovoljno razumijevanja i ljubavi. Prestanimo osuđivati! Ne okrivljujmo druge. On je to napravio i postao slobodan.

Prvi korak k slobodi je početi ljubiti. Jer ruševine koje nosiš u sebi ne dopuštaju ljubavi da zauzme mjesto u tvome srcu.

Ljubav ima puno lica i očituje se na tisuće načina. Kada krenemo ljubiti postajemo najslobodniji žene i muškarci na svijetu. Koja ljepota! Nema više straha.

Naviještajmo cijelom svijetu evanđelje Gospodinovo, evanđelje ljubavi, i srce će nam biti puno radosti, uživat ćemo puninu spasenja!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Punina radosti” Majke Elvire. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.