Unatoč argumentima u stilu Novih ateista i popularnim pretpostavkama, kršćanska vjera nije iracionalna. Kao što je papa Franjo rekao u jednoj propovijedi 2015. godine, ona se temelji na „razumnoj ljubavi“ ili „ljubavi praćenoj razumom“. „Ali ljubav!“ – podsjetio je, naglašavajući kako razum i gole činjenice sami po sebi ne mogu obuhvatiti složenost ljudskog spoznavanja.

Ali hladne činjenice ipak su korisne. Tijekom nedavne obiteljske šetnje lokalnom šumom, jedno od moje djece reklo je nešto poput: „Zašto se Bog ne bi mogao očitovati jasnije? Zar ne bi više ljudi vjerovalo kad bi bilo više čuda?“ Nakon godina djetinjeg, nekritičkog povjerenja u naše tjedno pohađanje mise i neformalnu katehezu svakodnevnoga života, moje dijete – sada već mlada odrasla osoba – s pravom je počelo tražiti dokaze i neizravno se pitati je li naša vjera razumna.

Moj prvi instinkt bio je: „O ne! Znače li ta pitanja početak gubitka vjere?“ Svjestan sam da je to stvarna mogućnost. No to je zato što u tim misaonim trenucima u životu, kada osjetimo potrebu da se odmaknemo i preispitamo svoja uvjerenja, obično postoji neki razlog koji nas potakne da ih stavimo na vagu. I zato počinjemo postavljati pitanja da bismo utvrdili mogu li ta uvjerenja još uvijek izdržati našu težinu. Moguće je da neće. No također moramo postavljati ta pitanja kako bismo vjeru dublje usvojili i ugradili u vlastiti život. To je bila moja druga, optimističnija misao.

Kako smo nastavili šetnju, rekao sam da ni meni ne bi smetalo da nas Bog tu i tamo “lupi po glavi” s jasnim i nedvosmislenim znakom svoje prisutnosti i ljubavi. Napomenuo sam i da u tome nismo usamljeni. Već na samom početku evanđeoske priče, „Nevjerni Toma“ traži dokaz: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala, ako ne stavim prst u mjesto čavala i ruku svoju u njegov bok, neću vjerovati“ (Iv 20,25).

Toma često dobiva lošu reputaciju zbog te scene. Ako je uopće sumnjao u nešto, onda je to svjedočanstvo drugih koji su vidjeli Isusa. Čini se jednako vjerojatnim da nije nužno sumnjao u priču, već ju je jednostavno želio potvrditi. I svakako je razumljivo da mu je um u magli od ogromne tuge zbog brutalnog Isusova pogubljenja. Vijest da je Isus živ zvučala je predobro da bi bila istinita, pa Toma, s pravom, želi to vidjeti vlastitim očima.

U jednom ranijem trenutku svoje službe, Isus se razočarava zbog zahtjeva za dokazima, za znakom koji će potvrditi njegovu vjerodostojnost, no to razočaranje ne odnosi se nužno na sam zahtjev, već na njegovu antagonističku motivaciju (vidi Mt 12,38–39). Isusovo djelovanje bilo je, uostalom, puno znakova i čudesa koja su naviještala Božje kraljevstvo. I on ne kaže Tomi: „Šteta što si morao vidjeti da bi vjerovao, Toma. Blaženi su oni koji ne trebaju znakove i koji vjeruju naslijepo.“ Imam dojam da se taj odlomak često tako interpretira – kao zagovor slijepe vjere bez dokaza i razuma.

Naprotiv, Isus poziva Tomu da ispita dokaze, da dođe i vidi sam. Ali Isus je također znao da će svi osim jedne male generacije kršćana morati biti poput Tome prije nego što je vidio uskrslog Krista. Svi mi koji dolazimo nakon te prve generacije oslanjamo se na apostolsko svjedočanstvo. Kada Isus kaže Tomi: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“, to nije toliko prijekor Tomi koliko blagoslov za sve nas ostale.

Ali Isus nam ne govori da vjerujemo bez dokaza. Ivan nam odmah nakon te scene kaže da je zapisao događaje iz Isusova života kako bismo povjerovali. A koliko razumijem trenutno stanje istraživanja o povijesnom Isusu, vrlo malo (ako ih uopće ima) odgovornih znanstvenika iz područja drevne povijesti dovodi u sumnju da su Evanđelja pouzdani povijesni zapisi o iznimnom životu iz prvog stoljeća.

Čak je i pokojni E. P. Sanders, ugledni agnostički znanstvenik, priznao da su prazni grob i neka vrsta iskustva uskrslog Isusa među njegovim sljedbenicima „činjenica“. Sanders zaključuje: „Što je bila stvarnost koja je dovela do tih iskustava, ne znam.“ Anglikanski bibličar John Dickson primjećuje da je upravo ovakvo zaključivanje – da se „moralo dogoditi nešto vrlo neobično“, ali da nikada nećemo znati što točno – „tipično za sekularna proučavanja Isusa“.

Drugim riječima, kršćanska je vjera jedinstvena jer se temelji na povjerenju u povijesni zapis, zapis koji je otvoren racionalnoj analizi i sačuvan u Novom zavjetu i ranoj Crkvi. No povjesničar može reći samo određene stvari. Čak i da si bio očevidac, i dalje bi bila potrebna vjera da Isusovo uskrsnuće znači ono što on tvrdi da znači, i da je on zaista onaj za koga se predstavlja. To su snažni dokazi, ali i dalje zahtijevaju povjerenje da taj stvarni, povijesno određeni čovjek u sebi skriva božanstvo.

Blaise Pascal smatrao je da je upravo ta napetost između dokaza Božje opstojnosti i Božje skrivenosti u Kristu jedinstvena genijalnost kršćanske vjere. Kršćanstvo, kako Pascal objašnjava u fragmentu 681 svojih „Misli“, „nastoji jednako utvrditi ove dvije stvari: [1] da je Bog ostavio vidljive znakove u Crkvi kako bi ga mogli prepoznati oni koji ga iskreno traže; i [2] da je te znakove ipak prikrio tako da ga mogu uočiti samo oni koji ga traže svim srcem“.

Pascal time ne tvrdi da je vjera slijepa ili nerazumna. „Ima dovoljno svjetla za one koji istinski žele vidjeti“, piše on (fr. 274). Ali također inzistira da razum, iako ima važnu ulogu u životu vjere, ima i svoje granice.

Ima ih zato što, ako je Bog onaj ljubeći i osobni Bog objavljen u Isusu Kristu, tada ti vidljivi znakovi nisu u konačnici dani samo kao dokaz da Bog postoji. Oni su poziv da mu dođemo po odmor. Naša razumljiva želja da preispitamo dokaze ima važnu ulogu u tom procesu. Ali ta je uloga slična onoj koju ima u odnosima s mojom djecom ili suprugom. Komuniciramo mnoštvom suptilnih „vidljivih znakova“, a upravo nas ljubav jednih prema drugima potiče da ih bolje tumačimo i razumijemo od bilo koga drugog.

Ukratko, najbolje se upoznajemo onda kada se međusobno ljubimo. Tako je i s Bogom. Možemo ga proučavati na razne načine, i to je dobro. Ali kad Pascal piše: „Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje“ (fr. 680), on ne želi vjeru prikazati kao iracionalnu ili sentimentalnu. On time želi reći – zajedno s papom Franjom – da, budući da je Bog ljubav, možemo ga istinski upoznati jedino „na putu ljubavi“.

Članak je preveden s web-stranice Word on Fire i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.