Sveta Franciska Rimska (1384. – 1440.) pokazivala je mistične darove od djetinjstva. Iako je žudjela ostati djevicom, roditelji su joj dogovorili brak, a kao supruga i majka vodila je pobožan život koji je kroz žarku molitvu i neumorna djela ljubavi odražavao život posvećene redovnice. Osnovala je zajednicu benediktinskih oblata, koji žive prema Pravilu sv. Benedikta, svaki prema svom životnom stanju. Zajednica sada broji tisuće članova diljem svijeta.

Sveta Franciska često je doživljavala ekstaze i vizije, posebno nakon što bi primila svetu pričest. U ovim zanimljivim zapisima, koje je preveo o. Robert Nixon, OSB, njezin duhovnik bilježi njezin život, mistične milosti i čuda, kao i teške napade zloduha koje je trpjela, i njezino nepokolebljivo povjerenje u Boga tijekom cijelog života.

Vizije i objave dane sv. Franciski Rimskoj

Tijekom većeg dijela svog života sveta Franciska doživljavala je izvanredne vizije i objave. Mnoge od tih vizija dogodile su se nakon što bi primila svetu Euharistiju. U 15. stoljeću većina katolika primala je Euharistiju samo jednom godišnje, ali Franciska ju je primala mnogo češće, što potvrđuju zabilježene vizije, ovdje prikupljene. Njezinom primanju Presvetog Sakramenta (koji se obično odvijao u kapeli Anđela bazilike Santa Maria u Trastevereu, u Rimu) uvijek su prethodile ispovijed, pokora, post i molitva, a nakon toga pobožna meditacija i zahvaljivanje.

Upravo bi u to vrijeme meditacije i molitve sveta Franciska obično imala ove euharistijske vizije. One nude bogate i lijepe uvide u moć i značaj velikog Sakramenta Tijela i Krvi Gospodnje te na nezaboravan način ilustriraju kako on služi kao predokus nebeske slave. Vizije su bogate simbolikom, a mnoge su ispunjene dubokim teološkim i mističnim prosvjetljenjima.

Euharistijska viđenja sv. Franciske Rimske

Peta vizija
Kolovoz 1431.

U drugoj prilici, kada je sv. Franciska, sluškinja Kristova, primila presveto Tijelo Kristovo, pobožno se molila (kao što joj je bio običaj) u Kapeli Anđela, u bazilici Santa Maria u Trastevereu. Još jednom, duh svetice bio je obuzet u mističnom zanosu, dok je njezino tijelo dulje vrijeme ostalo nepomično, u stanju sličnom transu.

Kada ju je kasnije, pod svetom poslušnošću, ispitivao njezin duhovni voditelj, kanonik Matteotti, sv. Franciska ispričala je da je u svom duhu bila prenesena na prostranu ravnicu ili polje, koje je bilo divno osvijetljeno sjajnom svjetlošću. Ovo polje bilo je nevjerojatne ljepote, trava mu je sjala bogatim zelenilom dragocjenog smaragda. A na tom polju bilo je čudesno Janje, čije je runo sjalo sjajem koji je nadmašivao onaj najčišćeg snijega. U blizini ovog Jaganjca (koji je očito bio nitko drugi nego božanski Jaganjac Božji) stajao je plemeniti mladić velike nježnosti i ljepote. Na ramenima je nosio odjeću nalik dalmatiki, a na glavi mu je bila kruna ispletena od cvijeća i lovora. Oko božanskog Jaganjca bio je i zbor drugih figura u ljudskom obliku, odjevenih u prekrasne haljine raznih boja, i okrunjenih ružama. Ovi ljudski likovi (koje je Franciska prepoznala kao duše svetaca) odavale su pobožno poštovanje Jaganjcu, i radosno se radovale u njegovoj prisutnosti.

Činilo se da spomenuti mladić, noseći dalmatiku, predvodi sve ostale. Dok su prolazili pred Jaganjcem, s velikim slavljem i odanošću pjevali su ovako:

Klanjajmo se svi Jaganjcu
Radosnih srdaca, zauvijek;
Pjevajmo Njegovoj slavi,
Jer jedino je On Kralj kraljeva!
Svoju ljubav obećao je podijeliti

Svakom poniznom srcu:
Ova ljubav naša je najviša nagrada,
A ovo čisto Janje naš jedini Gospodin!

Sveta Franciska također je primijetila da postoji nekoliko potoka ili rječica koji teku kroz ovo polje zapanjujuće ljepote. Svaki od tih potoka – kojih je bilo pet – tekao je vodama različite boje. Plemeniti mladić odjeven u dalmatiku vodio je Francisku, zajedno sa zborom svetaca, do svakog od ovih potoka redom i objasnio simbolično značenje svakog.

Prvi od potoka tekao je vodama bogate crvene boje, koje su sjale ružičastim sjajem dragocjenoga rubina. I anđeoski mladić ovdje je uzviknuo: „Gle, ovaj prvi potočić, boje rubina, predstavlja žarku i nepobjedivu ljubav kojom je Krist otkupio ljudski rod. Jer u grimiznom mlazu krvi koji je tekao iz Njegova ranjenog boka izlilo se spasenje za svijet!“

Sljedeći tok bio je ispunjen tekućinom mliječnobijele boje, koja je sjala poput polirane slonovače ili tek napadalog snijega. I mladić je ovdje rekao: „Ovaj drugi tok, besprijekorne čistoće i neokaljane jasnoće, predstavlja svetu nevinost. Jer samo nevinost i čistoća savjesti mogu se popeti na svetu Božju goru, da bi tamo gledale najvišu dobrotu Stvoritelja!“

Treći tok tekao je vodama svjetlucavo zelene boje. „Ovo su vode nade“, uzviknuo je mladić, „jer je nada vrlina koja daje život i plodnost svim dobrim i savršenim stvarima za kojima ljubav teži!“

Četvrti tok bio je ispunjen vodama jarke azurno plave boje, nalik boji nebeskog svoda na vedar, sunčan dan. Mladić odjeven u dalmatiku rekao je: „Ovaj tok predstavlja vrlinu svete poslušnosti, koja vodi dušu blagim putevima pravednosti, i konačno je dovodi do blagoslovljenoga i blaženoga sjedinjenja s božanskom voljom.“

Peti tok bio je kristalno čist i savršeno proziran, bez ikakvog nagovještaja boje, poput dragocjenoga dijamanta bez mane ili nedostatka. „Ove prozirne i bistre vode tok su pročišćene vjere, neokaljane ikakvom mrljom ili oblakom sumnje i straha, te snažne i nepovredive poput besprijekornoga dijamanta. Duša koja pije ove vode savršene vjere i koja se uroni u njihovu kristalnu čistoću nikada neće biti odvojena od najvišega blaženstva božanske slave!“

U tom trenutku, kako je Franciska ispričala, njezina je vizija naglo završila, i ona se ponovno našla u svom smrtnom tijelu, u kapeli u kojoj je molila. Tada ju je ispunila gorka tjeskoba, očaj i tuga što je njezina najveličanstvenija vizija tako iznenada prekinuta. „Jao“, tužno je uzviknula svetica, „okrutno sam prevarena! Jer u srcu sam čvrsto vjerovala da ću zauvijek ostati na tom mjestu sjaja i ljepote, ali sada sam se vratila u ovu zemaljsku dolinu suza i sivu tminu smrtnoga života. Pa ipak, znam da Bog nikada nikoga ne vara…“

U tom trenutku, Franciski je iznenada postao vidljiv određeni zli duh. Tada je shvatila da je upravo to zlobno biće usadilo u njezin um te opasne osjećaje tjeskobe i gorčine. Stoga je, prizivajući milost i milosrđe Božje, uspjela otjerati ovog zloduha, zajedno s mračnim osjećajima koje je izazvao. I učinivši to, zahvaljivala je i hvalila svoga voljenoga Gospodina što joj je u ovoj viziji otkrio najdivniji predokus ljepote i sjaja nebeskoga kraljevstva, koje ju je čekalo u budućnosti.

Franciska je doživjela ovu viziju u kolovozu, godine Gospodnje 1431.

Kao svećenik i prevoditelj, mislim da ovi spisi ove velike svetice teško mogu ne nadahnuti vatru božanske ljubavi – posebno za Krista Isusa, istinski prisutnoga u Presvetom oltarskom sakramentu – u srcima svih onih koji ih čitaju. Iz toga razloga smatram da su posebno prikladni za čitanje i razmatranje u pripremi za primanje ili klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu i našem Gospodinu i Spasitelju, koji je istinski i potpuno prisutan u njemu, i koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.