7. STUDENOG

Sveti Brcko – kako je jedan od najnepodnošljivijih i najrazdražljivijih ljudi svog vremena postao svetac

Da bismo upoznali duh podnošljivosti i strpljivosti sv. Martina prema njegovu prilično svojeglavu i tvrdu učeniku Brcku, neka posluži ova njegova izreka: “Ako je Krist podnosio Judu, zašto ja ne bih podnosio Brcka?” Prije nego je Brcko postao svetac, bio je, zaista, i nepodnošljiv, i uobražen, i razdražljiv, i sklon klevetanju, dakle, pun mana.

SVETI BRCKO

Sveti Brcko i sveti Martin, Foto: Wikipedia.org

Pišem o tom biskupu iz nama vremenski dalekog IV. stoljeća, jer se po njemu u blizini Zagreba naziva župa Brckovljani, kojoj je on i zaštitnik. Kad o njemu pišemo, moramo odmah postaviti pitanje, kako to da je jedan čovjek, koga složno i povjesničari i legende opisuju kao osobu veoma teška značaja, malo preporučljivu, mogao ipak doći do milosti nedvojbene svetosti?

Povijesna je, naime, činjenica da je Brcko bio učenik osobe izuzetne svetosti, svetog Martina, slavnog turonskog biskupa, čiji se blagdan 11. studenoga vrlo svečano slavi, jer on se ubraja među najpopularnije svece. Isto je tako činjenica da je Brcko bio neposrednim nasljednikom sv. Martina na njegovoj biskupskoj stolici, kao i da mu je postao takmacem u natjecanju za svetost, barem u kasnijim godinama svoga života.

Da bismo upoznali duh podnošljivosti i strpljivosti sv. Martina prema njegovu prilično svojeglavu i tvrdu učeniku Brcku, neka posluži ova njegova izreka: “Ako je Krist podnosio Judu, zašto ja ne bih podnosio Brcka?” Prije nego je Brcko postao svetac, bio je, zaista, i nepodnošljiv, i uobražen, i razdražljiv, i sklon klevetanju, dakle, pun mana.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Brcko je bio najprije u Toursu đakon biskupa sv. Martina, pomalo mu zavidan zbog njegove svetosti. To je išlo tako daleko da bi onima koji su željeli vidjeti sv. Martina zbog njegove velike svetosti, govorio ovako: “Tražite toga bezumnika? Gledajte ga: eno ga tamo, kao i uvijek gleda u nebo kao luđak!”

Za Brcka svečeva uzvišena viđenja ne bijahu drugo do smiješna praznovjerja, njegova strogost samo licemjerstvo, njegova mudrost ludost. On je bio tako umišljen, da je u turonskoj pa čak i u cijeloj Crkvi savršenim držao jedino samoga sebe.

No u stvarnosti je Brcko bio sam veoma nesređen i nezgodan redovnik, koga je sv. Martin često puta morao prekoravati. Na sreću je to uvijek činio razborito i s ljubavlju, što je bila uspješnija metoda odgajanja. Govorio mu je da je došao u samostan siromašan, a sada drži za sebe konjušnice i sluge. No branio ga je, kad mu je netko iz svoje bolesne mašte prišivao da se on osim konja i slugu okružio i dražesnim sluškinjicama.

Sv. Martin je bio dalekovidan čovjek pa je shvatio da i njegov još nesređeni đakon jednoga dana može ipak doći do duhovnog savršenstva. I zbog toga nije prestajao prema njemu biti krajnje strpljiv i očinski dobrohotan. Prorekao mu je da će ga čak i naslijediti na biskupskoj stolici, ali da će kao biskup imati poteškoća te morati mnogo trpjeti. Tako je i bilo. Sv. Martin je umro svršetkom IV. stoljeća, a Brcko ga je naslijedio. Postavši biskup, bio je daleko od toga da odmah postane savršen. To je postao malo-pomalo, radeći na izgradnji svoga značaja te vlastitom duhovnom i ćudorednom savršenstvu. Vremena je, hvala Bogu, imao, jer je bio biskup gotovo pola stoljeća.

Kad je ostario, jedna ga je teška kleveta prisilila da napusti grad Turon i ode u Rim. Vratio se nakon sedam godina, kad je bio oslobođen svake sumnje. Jedan za drugim poumirali su dvojica biskupa, koji su bili izabrani nakon njega, te je on opet mogao uzeti u svoje ruke upravu biskupije. Posljednjih je godina naročito pokročio u svetosti te na taj način iskupio slabosti prijašnjega života. Uvidio je i veliku svetost svoga negdašnjeg učitelja sv. Martina te svoje nesmotrenosti prema njemu iskupio gradnjom prve bazilike na njegovu grobu.

U istoj je bazilici pokopan i on, nakon što je preminuo u dubokoj starosti. Narod je i njega počeo častiti kao sveca.

Život sv. Brcka uči nas da za svetost nikad nije kasno, uči nas da i po prirodi teški značajevi mogu uz Božju milost i rad na samome sebi postići kršćansko savršenstvo. Štoviše, onaj koji se morao boriti s više slabosti, svladati veće poteškoće, pokazuje još zaslužniju svetost od onoga koji je nekako već po prirodi dobar. To nas može veoma ohrabriti da ne padamo u malodušnost zbog svojih slabosti, već da uvijek upiremo pogled prema Gospodinu, koji i od kamenja može stvoriti djecu Abrahamovu i od tvrdih i oporih značajeva prave svece.

Josip Antolović, SJ | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 7. studenoga 2018.

Možda vam se svidi