1. Čovjek molitve – Jedinstvo s Bogom kroz molitvu

Stepinčev životopis pokazuje nam da mu je molitva uvijek bila prva točka dana, još kao dječaku, poslije kao vojniku, studentu i radniku na imanju. Molitva mu je pomogla da sve više uranja u Boga i kao svećenik i nadbiskup.

Dok je bio u zatvoru ustajao je prije svih da izmoli svoje molitve, a zapisano je da je za vrijeme sužanjstva u Krašiću ustajao već u 3 sata i sve do jutarnje mise u 6.30 molio. Župnik mu je savjetovao da ne ustaje tako rano, a kardinal mu je odgovorio: “Ako izjutra ne izmolim obične molitve, iskustvo mi govori da je često teško naći vrijeme preko dana. A tolike su nakane i potrebe, pa moram moliti!” Tim odgovorom dao nam je savjet da ne odlažemo vrijeme za molitvu i da nadasve iskoristimo jutro, jer ako nam je Bog na prvom mjestu neka se to očituje i kroz izdvojeno vrijeme dana.

Molitva je za Stepinca egzistencijalna nužnost čovjeka, jer po njoj čovjek živi Boga, a bez toga čovjek je u egzistencijalno isprazan.

„Ne budite barem vi robovi ljudskih obzira, robovi lažnog duha vremena [koje odvraća od molitve], koji vodi u propast. Vratite se starim lijepim i prekorisnim kršćanskim običajima. Molitva nije samo običaj, koji nam je stavljen na volju. Ne! Molitva je krvava nužda našega života. Bez nje smo propali, po njoj smo sigurno spašeni. Dao Bog da to samo ne spoznamo prekasno”, rekao je nadbiskup Stepinac u svojoj propovijedi u crkvi Gospine Krunice, kod dominikanaca u Maksimiru, 1. listopada 1944.

Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke; sklopite ih na molitvu, pa ćete tada biti najjači!

Ne samo moliti u povlaštenim vremenima nego razviti i gajiti molitveni stav, tzv. nutarnja molitva, ili kako se još zove trajnu molitvu. Trajna molitva 1. pretvara svaki naš rad u molitvu i 2. opskrbljuje svako naše životno stenje, svaki naš trenutak dubokim nutarnjim jedinstvom s Bogom.

Ad 1. „Nemojmo se zanositi velikim mislima, da ćemo za Krista život svoj položiti, a pri tom zaboravljamo na svakidašnje svoje dužnosti i njih površno obavljamo. Izrabimo upravo te sitnice pa ćemo postići cilj svoga života, postići veliku savršenost i svetost. Po crkvama često vidimo divne slike ili mozaike. Kako su sastavljeni? Pogledajmo ih bolje. Iz samih malih kamenčića raznih boja. To je slika našega života. Ako je svaki naš čin savršen, ako je sve naše pa i najmanje i najneznatnije djelo učinjeno iz ljubavi i onako kako Bog želi, onda će biti i cijeli naš život po Božjoj volji, potpun i svet.“ (Nagovor ss. uršulinkama, na završetku kanonske vizitacije samostana Rimske unije u Varaždinu, 17. listopada 1945.)

Ad. 2. Blaženi Stepinac napisao o sebi u pismima iz sužanjstva: „Mogu Vam reći, da sam se osjećao mnogo zadovoljniji u tamnici u Lepoglavi, nego u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. Zar to nisu čudesa milosti Božje, isprošene molitvama tolikih dobrih duša?”

Župniku Vranekoviću je rekao da je siguran da bez pomoći molitve naroda, a time i milosti, ne bi mogao izdržati ni jedan dan u sužanjstvu u Krašiću.

Trajna molitva transformira križ u povlašteno mjesto ljubavi, jedinstva s Bogom:

„Nositi križ ne samo strpljivo, nego radosno, s ljubavlju i žarom. To ‘pravilo života’ kao da danas biva zaboravljeno. Kao da ni kršćani više ne slijede mudrost križa. Mudrost križa je odabranje križa – i onda kad on nije jedni put i kad ga je lako zaobići. To je radosni izbor koji se ne plaši trpljenja…“

Imati i držati se dragog Isusa, kako je sve onda lako!

2. Mučenik – posvjedočiti Isusa životom, tj. živjeti Isusa u životu

Biti mučenik, znači biti ponizan kao Isus. „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ (Fil 2, 6-8) i radosno prihvatiti patnju kao su-otkupiteljstvo s Isusom

„Mislim, da je moja misija, da budem nakovanj, a ne čekić, na kojemu će se razbiti udarci neprijatelja Crkve.“

O njegovoj poniznosti govore i sljedeće njegove riječi napisane u oporuci iz 1957. godine, „I kad se sada nakon svega toga pitam, zašto je Bog upravo mene odabrao za tu zadaću, onda moram odgovoriti ono, što veli sveti Pavao apostol u poslanici Korinćanima: ‘Što je ludo pred svijetom izabra Bog, da posrami mudro, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako, i što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Boga, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se ne hvali nijedan čovjek pred Bogom.’ (1 Kor 1,27-29)”

Biti mučenik znači življenje svakog svog trenutka kao volje Božje – kao dar Providnosti

„A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer, baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše. (…) Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego u vis! Naš Bog nije se promijenio. On je i danas onaj isti brižni otac, liječnik, koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje. Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada.“ (Iz nagovora bl. Alojzija mladeži 1944.)

Biti mučeni znači imati nepokolebljivu vjeru da je Bog A i Ω

“»Samo Ti ostaješ, Gospodine! « (Ps 101, 27)

Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga, kad gledamo pred sobom toliki niz protivnika Božjih, što otvorenih, što sakrivenih. Oni će proći, a Ti ostaješ!

Neka se prelije more na nas, neka se sruše bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u Tebe, Gospode, i u pobjedu Tvojih načela ostaje nepokolebljiva, jer će sve proći, ali »Ti ostaješ!«“ (Propovijedi bl. Alojzija u Katedrali na Staru godinu 1935.)

Stoga: je »Strah Božji početak je mudrosti« (Izreke 9:10, Sirah 1:14), a „Tko se Boga ne boji, taj strepi pred ljudima.“

Biti mučenik znači trajno, svakodnevno umirati za Krist, u malim stvarima koje sačinjavaju našu svakodnevnicu:

„Majka Božja nije samo neko sladunjavo biće, kao što si Ju neki predstavljaju, nego je kraj svih svojih divnih odlika i jedno nadasve junačko biće, koje, i ako nije vitlalo mačem, kao što je djevica Orleanska ili Judita, opet hrabrošću ne zaostaje za nikakvim junakom ovoga svijeta. Stoput se naime traži veća hrabrost za strpljivo podnošenje muka, što nam ih pošalje ruka Božji, negoli za najveće juriše na bojnim poljanama.”

Biti mučenik znači ustrajati do kraja (perseverantia finalis) i moliti za svoje progonitelje:

Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”

Stepinac je čovjek Božji jer je potpuno živo geslo „U Tebi se, Gospodine, uzdam“ i stoga se „nije postidio nikada.“