Živimo u vremenima u kojima se primjećuje slabljenje svijesti vjernika o važnosti i značenju Crkve za svakoga od nas. Ali ne samo o značenju Crkve za vjernike, već i za cijelo društvo kao takvo, te za svakog čovjeka pojedinca. U društvu u kojemu živimo, bilo određene istine ili poluistine ili laži, bilo činjenice bilo podmetanja, a bez ispravnoga tumačenja u kontekstu u kojem ih treba tumačiti, imaju kao učinak da kod mnogih vjernika slabi svijest i ponos pripadnosti Crkvi. Osim toga, u nekim krajevima mnogi vjernici napuštaju Crkvu jer se ne slažu sa smjerom kojim ta ista Crkva brodi. Dio njih kao da samo čeka neki povod da povuče takav potez, a drugi dio to čini iz ozbiljnih duhovnih i teoloških razloga.

No i tamo gdje vjernici ne napuštaju Crkvu, mnogi od njih nemaju ispravnu svijest o Crkvi kao takvoj, o Božjoj obitelji i zajednici koju je Isus osnovao da nastavi njegovo poslanje. Određeni vjernici često nauštrb Crkve izdižu pojedinoga svećenika ili biskupa, pa čak i pojedine svece i važne ljude u Crkvi, te njih promiču i podižu im popularnost smatrajući ih autentičnima i dosljednima, dok sve ostale smatraju osrednjima ili čak lošima.

Upravo zato bi današnji evanđeoski odlomak trebao biti poticaj da o svi zajedno više razmislimo o tome što je Isus htio, te kako se trebamo i sami postavljati, a isto tako i ponašati u Crkvi i prema Crvki. Iz njegovih riječi Petru sasvim je jasno koji je bio njegov cilj i namjera: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“ Njemu nije bio cilj izdići jednoga čovjeka iznad drugih, pogotovo što ni Petar nije bio nešto bolji od drugih, jer je i sam imao svojih propusta slabosti i nedostataka. Isus je htio osnovati Crkvu, te je u tom smislu izabrao Petra, te ga učvrstio u vjeri i spoznaji da može služiti Crkvi. I zato u ispovijesti vjere ne ispovijedamo da vjerujemo u Petra, nego u Crkvu u kojoj Petar služi svojom čvrstoćom i jasnoćom kako mu je povjerio Gospodin. A ova Kristova zajednica nije zajednica samo nekih izabranih ili one nekolicine kojoj smo skloni vjerovati i držati ih za autentične, već je ona zajednica u kojoj postoji Kristova snaga po sakramentima i drugim sredstvima milosti koja nisu dana pojedincu već zajednici.

A svaki onaj, ma koliko bio dobar, vrijedan i svet službenik, nije sam od sebe primio sakramentalne darove, već mu ih je dala Crkva. Tako na primjer, nijedan svećenik nema od sebe snagu odrješivanja grijeha ili vlast slavljenja Euharistije, već je to primio od Boga po Crkvi. A bez te snage i vlasti bio bi običan čovjek, a ne službenik Kristov koji vrši njegovo poslanje. Stoga nitko ne može biti iznad Crkve, niti se može zanemariti da je od Crkve dobio sve što ima. Nijedan svećenik u Crkvi nikome nije dao spasenjsku milost svojom snagom i zaslugom, već Kristovu milost u sakramentima, Kristovom snagom i njegovim zaslugama.

Zato je bezgranično poštivanje Crkve kao zajednice Kristovih vjernika koja nastavlja Isusovo djelo spasenja odlika onih istinskih svetaca i velikana duha. Oni sebi nikada nisu dopustili površne i neodgovorne kritike na račun Crkve, a život su davali da je iz dana u dan obnavljaju i čist od svih natruha i zala koja su je nagrđivala. Štoviše, oni nikada nisu sebe izdizali iznad Crkve, niti su dopuštali da itko drugi to radi u njihovo ime i s njihovim dopuštenjem. I onda kada je bilo i vjernika i službenika koji su nedostojno živjeli, pravi sveci su uvijek čuvali svetost i jedinstvo Crkve prema Kristovoj volji i želji, s punom sviješću da su oni sami bez Crkve ništa, jer su sve spasenjske darove i milosti primili u Crkvi i po Crkvi.

Nadalje, ma koliko imali mnogo toga za predbaciti pojedincima koji nisu živjeli prema Kristovu nauku, nikada nisu nagrđivali lice Crkve kao takve, jer Crkva u kojoj živi Kristov nauk nikoga nije poticala da se čini grijeh. Stoga, ma koliko to moglo ne zvučati iz ovoga teksta, Isus je Petra podredio Crkvi, a ne Crkvu Petru. Na njemu gradi Crkvu i njemu Isus daje ključeve, ali mu ih daje za Crkvu i za njezinu dobrobit. Daje mu ključeve i sve potrebne ovlasti da služi Crkvi i vjernicima, a ne da Crkva služi njemu. On treba nositi teret Crkve na svojim leđima, a ne da tako živi da sam bude na teret Crkvi.

No upravo ove činjenice bi trebale oblikovati našu vjerničku svijest koja očekuje da se znamo ispravno postaviti i ljubiti Crkvu iznad svega kao Kristovu zaručnicu, te ljubavlju i vjerodostojnošću doprinositi njezinu boljitku. Neprimjereno je sebe uzdizati na račun Crkve, umjesto da se svetošću, revnošću, naukom i stegom doprinosi njezinu dobru. Vrlo lako je biti ozlojeđen i ljutiti se, kritizirati i mrmljati, ogovarati i klevetati, ali živjeti za dobro Crkve kao vlastite obitelji kojoj je Krist glava to je teže, ali jedino ispravno. Ako je tako činio naš Gospodin koji je ljubio Crkvu i sebe predao za nju, ne vidimo razloga da to i mi sami ne činimo slijedeći njegov primjer. A da bismo doprinijeli čvrstoći Crkve, trebamo je ljubiti poput Gospodina, ispovijedati vjeru poput Petra, te živjeti dosljedno evanđeoski nauk. Tada će Crkva i po nama biti čvrsta stijena svima onima koji traže utemeljenje svoga života u Božjoj zajednici u kojoj hodimo prema kraljevstvu nebeskom čije je ključeve Gospodin povjerio upravo Petru i Crkvi.