Srce, mozak i jezik dogovorili su se da više neće koristiti male i jednostavne riječi. Srce je reklo: „Te male riječi samo me opterećuju, čine me mekanim. Danas srce mora biti tvrdo!“

Mozak je rekao: “Velike misli, formulacije, spekulacije… To je nešto! Male riječi samo trate vrijeme!“

Jezik je rekao: “Ja se osposobljujem za stručne izraze, strane riječi, visok govor. Malim riječima više se ne želim baviti!”

I tako je srce jeziku slalo samo tvrde riječi, mozak je proizvodio samo učene riječi, a jezik je držao visoke govore. Preko usta više nije izašla mala, jednostavna riječ.

Nakon te urote svijet je ostao bez utjehe, hladan i prazan.

Ipak je još uvijek bilo ljudi koji su se sjećali malih riječi. I počeli su ih izvlačiti iz zaborava. Najprije su se bojali da će biti ismijani. Ali, gle: male riječi radosno su se prenosile od usta do usta, od glave do glave, od srca do srca i izazvale su neslućeno širenje. A svijet je postao opet prijateljskiji.

Riječ mora svima služiti. Zato dobri i ponizni ljudi upotrebljavaju jednostavne riječi koje će svi razumjeti: neuki i učeni.

Gornji tekst je preuzet iz knjige “Primjeri za propovijedi i kateheze” u izdanju UPT-a o kojoj više možete saznati ovdje.