Empatija je termin koji treba ispravno shvatiti, jer ga se često brka sa simpatijom. Suosjećati s nekim, dijeliti s njim njegove osjećaje (simpatija) ne znači i opravdati tu osobu, dok biti empatičan znači vidjeti stvarnost iz perspektive druge osobe. Moja je majka uvijek govorila: “Nemoj prosuđivati nikoga dok nisi bio na njegovu mjestu. Nemoj suditi druge jer ne znaš kroz što prolaze.”

Moj je otac često pripovijedao zanimljivu priču o jednome od naših praujaka, koji je bio glavni gradski rabin.

Rabinovi sljedbenici dolazili su k njemu i iznosili mu svoje probleme. Jednog je jutra tako, kao i obično, primao molbe. Kasnije toga dana pomoćnik ga je upitao zamijetivši kako se znoji: “Učitelju, zašto se tako znojite, ta ne podnosite nikakav napor?” Rabin mu je odgovorio: “Ne podnosim nikakav napor? Ne shvaćaš li? Kad mi netko iznese svoj problem, ja moram, kako bih mu pomogao, taj problem osjetiti.

Moram skinuti svoju odjeću i odjenuti njegovu. Sada mogu osjetiti njegov problem, ali mu ne mogu pomoći jer sam previše subjektivan. Zato, kako bih ponovno postao objektivan, moram svući njegovu odjeću sa sebe i ponovno odjenuti svoju. Sjedim ovdje cijelo jutro, svlačeći se i oblačeći, i ti mi kažeš da ne podnosim nikakav napor?”

Biti empatičan (suosjećajan) znači moći navući na sebe odjeću druge osobe. A to je važno u svakome odnosu. Primjerice u odnosu između roditelja i djece. Roditelji razmišljaju na način na koji razmišljaju odrasli. I tako ne mogu znati kako se osjeća dijete. A biti u stanju suosjećati sa svojim djetetom u roditeljstvu je od neizmjerne važnosti.

Prema priči rabina dr. Abrahama Twerskog

(tekst je s dopuštenjem preuzet iz časopisa Book)