Neki je čovjek živio neprestano s crnim oblacima na duši. Nije vjerovao u dobrotu, osobito u Božju dobrotu i ljubav.

Jednoga dana dok je, zadubljen u svoje crne slutnje tumarao brdima iznad sela, susretne pastira.

Pastir, dobar čovjek bistra oka, osjeti strančevo očajničko raspoloženje i upita:

“Što te toliko muči, prijatelju?”

“Neizmjerno sam usamljen.”

“Ja sam također sam, ali nisam tužan.”

“Možda zato što je Bog s tobom…”

“Pogodio si.”

“Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu vjerovati u njegovu ljubav. Kako Bog može voljeti ljude svakog pojedinog? Kako je moguće da mene voli?”

“Vidiš li ono naše selo u dolini?”, upita pastir. “Vidiš svaku kuću, zar ne? Vidiš li prozore svake kuće?”

“Vidim”.

“Onda nemoj očajavati! Sunce je jedno, pa ipak ono obasja svaki prozor u gradu, i onaj najmanji skriveni prozor tijekom dana ono obasja. Možda si ti očajan zato što ti je prozor zatvoren?”

Nepoznati autor