Duboko u petnaestom stoljeću, u jednom selu blizu Nürnberga, živjela je obitelj s osamnaestero djece. Osamnaestero. Samo da bi pribavio dovoljno hrane, otac i glava obitelji, inače zlatar po zanimanju, morao je raditi gotovo osamnaest sati dnevno, ne samo u svojoj trgovini nego i za nadnicu. Usprkos njihovoj nezavidnoj situaciji, dvojica starijih Dürerovih sinova sanjala su svoje snove. Obojica su htjela usavršiti svoj umjetnički talent, ali su također znali da otac neće biti financijski sposoban obojicu poslati u Nürnberg na studij.

Poslije niza dugih razgovora tijekom noći u svojim, po svemu sudeći, tijesnim krevetima, dva dječaka konačno napraviše dogovor. Bacit će novčić. Tko izgubi, ići će u obližnji rudnik i svojim prihodima izdržavat će onoga drugog za vrijeme pohađanja akademije. Zatim će brat koji pobijedi završiti studij i preuzeti brigu o uzdržavanju drugoga tijekom njegova školovanja, prodajom svojih umjetničkih djela, a ako bude potrebno, i radom u rudniku.

U nedjelju poslije mise bacili su novčić. Albrecht Dürer je pobijedio i ubrzo otišao u Nürnberg. Njegov brat Albert otišao je u rudnik i prihvatio se opasnog posla kako bi sljedeće četiri godine financirao bratov studij, čiji je rad na akademiji gotovo odmah privukao veliku pozornost. Albrechtovi bakrorezi i drvorezi, kao i njegova ulja, bili su znatno uspješniji čak i od radova njegovih profesora, a s vremenom je još više napredovao i počeo dobivati sve veće honorare za svoja djela.

Kada se mladi umjetnik vratio u rodno selo, cijela obitelj Dürer priredila je u njegovu čast svečani ručak. Poslije dugog i nezaboravnog ručka, isprekidanog muzikom i smijehom, Albrecht je ustao sa svog počasnog mjesta na čelu stola. Održao je zdravicu u čast svog brata i svih onih godina njegovog žrtvovanja koje su mu omogućile da ostvari svoje snove. Govor je završio riječima: “A sada, Alberte, blagoslovljeni moj brate, sada je tvoj red. Sada ti možeš ići u Nürnberg ispuniti svoje snove, a ja ću se brinuti o tebi.”

Sve glave su se okrenule prema onom dijelu stola na kome je sjedio Albert. Suze su kapale niz njegovo blijedo lice, i jecajući je ponavljao: ”Ne… Ne… Ne… Ne.”

Konačno, Albert ustade i obriše suze s obraza. Baci pogled na svako lice koje je sjedilo za stolom – lica koja je toliko volio – a zatim podiže ruke prema svom desnom obrazu i tiho reče:

“Ne, brate, ne mogu ići u Nürnberg. Za mene je prekasno. Pogledaj što su četiri godine u rudniku učinile mojim rukama! Kosti u svakom prstu bile su slomljene barem jednom, a kasnije sam dobio i toliku upalu zglobova, osobito u desnoj ruci, da ne mogu ni čašu podići kako bih uzvratio na tvoju zdravicu – a kamoli povlačiti fine linije na pergamentu ili slikarskom platnu. Ne, brate… za mene je prekasno.”

Prošlo je više od 500 godina. Danas stotine majstorskih portreta, skica, grafika, bakroreza i gravura Albrechta Dürera vise po zidovima najvećih muzeja svijeta. Ipak, nije neobično što se većina ljudi najviše zbliži s njegovim djelom Ruke koje mole.

Jednog dana, kako bi iskazao poštovanje prema bratovoj žrtvi, Albrecht Dürer pažljivo je naslikao Albertove nagrđene ruke – dlanove i tanke prste ispravljene prema nebu. Svoj snažni crtež jednostavno je nazvao Ruke, ali je svijet gotovo odmah otvorio svoje srce toj dirljivoj slici i preimenovao je u izraz ljubavi: Ruke koje mole.

Sljedeći put kad vidite kopiju ove potresne slike, pogledajte još jednom. Neka vam bude podsjetnik – ako vam je podsjetnik potreban.

Bilo da vam je vjera velika ili gotovo nepostojeća, još uvijek imate ruke koje mogu moliti. Sve što treba učiniti kada stvari postanu preteške, jest sklopiti dlanove, ispružiti ruke i, podižući oči, reći: “Meni treba pomoć.”

Izvor: Vjeronaucni-portal.com