Vidim, odlaziš u crkvu.

Ne zanima me što ćeš u njoj raditi, iako mislim da ćeš se pomoliti. Nimalo ne marim zato hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih očiju… ili ćeš buljiti u sliku na oltaru, udarati se u prsa, micati usnicama, šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete krunice…

Sve su to izvanjske i jednostavne radnje pomoću kojih nije teško prevariti čovjeka.

Čekam te vani.

Kad izađeš iz crkve i vratiš se među ljude, pripremi se za susret sa mnom. Tada ću te nemilosrdno pratiti, promatrati, suditi, a možda i osuditi. Imam pravo to učiniti. Naime, želim znati: jesi li u crkvi doista razgovarao s Bogom, ili si se samo s njime poigravao?

Želim se uvjeriti čini li molitva čovjeka stvarno drukčijim, boljim?

Uvjerim li se da si ohol, pohlepan, sebičan, svadljiv, uvredljiv, zavidan, brbljav, površan… znat ću da ti molitva ne valja. A uvjerim li se da u obitelji, na poslu, u školi, trgovini, autobusu… ne znaš s ljudima razgovarati, znat ću sigurno da ne znaš ni s Bogom razgovarati.

Ako te neprestano netko treba tješiti i hvaliti, znat ću da u crkvu nisi išao radi Boga, slaviti njega, već obožavati sebe…

Ali budu li tvoje usne izgovarale riječi mira, radosti, povjerenja i utjehe, budu li tvoje oči otvorene za nevolju bližnjega, bude li tvoja ruka podizala nemoćne, bude li tvoje srce imalo razumijevanje za druge, bude li opraštalo i ljubilo, … znat ću da si u crkvi doista razgovarao s Bogom!

Čekam te vani…

Gornji tekst je s dopuštenjem preuzet s web-stranice kristofori.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.