DUHOVITI SVETAC

Anegdote iz života sv. Ivana XXIII.

Ivan XXIII

Sablažnjiva figura?

Za vrijeme Pija XII. u maloj je Vatikanskoj Državi nastao nepisan zakon koji se prozvao “Canalijeva doktrina” (po kardinalu Nikoli Canaliju). Prema tom zakonu nitko nije smio biti prisutan za vrijeme papinih šetnji u Vatikanskim vrtovima. Za vrijeme jedne šetnje pape Ivana jedan ga protokolski službenik upozori, kako svaki njegov korak neprestano dalekozorima prate turisti s kupole Petrove crkve. Neka barem zabrani tu radoznalost gledatelja. Ali Papa će na to: “Pa neka gledaju! Valjda još vrijedim toliko da me netko pogleda… Ili sam možda ja sablažnjiva osoba?”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Osjećam se kao kažnjeni sjemeništarac”

Ivan XXIII. nije mogao trpjeti samoću, posebno za vrijeme objeda. No protokol propisuje da Papa jede sam. Papa Roncalli nije se držao toga protokola i običaja te bi govorio: “Sam za stolom osjećam se kao kažnjeni sjemeništarac!”

Društvo debeljaka

Za vrijeme jedne korizme, dok ga je okruživalo mnoštvo, Papa primijeti jednoga svećenika na kome mu se zaustaviše oči. Pristupi mu bliže i reče: “Vidim, velečasni, da se ni Vi – što se tiče Vaše kružnice – ne šalite. Mi bismo dvojica mogli osnovati društvo debeljaka!”

Običan čovjek

Za prvih dana, kad je postao papa, jednom čuje udarce čekića. Stubištem unutra pope se do te buke.

– Je li dopušteno?

– Naprijed! – odgovori radnik koji je ostao pognut nad poslom.

Papa se približi i zapita što to radi. Zidar se okrene i vidjevši Papu baci se na koljena ne znajući što da reče:

– Sveti Oče, Sveti Oče!

– Bio sam u perivoju i vratio sam se iznenada. Smetam li u poslu?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ostali radnici iz druge sobe zapitaše drugoga:

– S kim to govoriš?

– S Papom.

– Ma hajde tamo, ne šali se!

– Ma jest, Gospe sveta!

Papa, nalazeći se na pragu dviju soba, reče:

– Došao sam vidjeti što ste to preinačili. Sad ćemo se napiti kad smo se upoznali.

I poslavši radnika gore u odjeljenje da uzme jednu bocu od onih kućnih, napi se s radnicima.

Strpi se! Strpi!

Rogeru Schutzu, prioru zajednice u Taizeu, koji je Papi izrazio želju da vidi kako duh Rimske Crkve, u vanjskim vidicima postaje siromašniji i evanđeoskiji, Ivan XXIII. odgovori: “Strpi se! Strpi! Ne mogu ja učiniti sve najedanput!”

Nisam ljubomoran

Čim je otvorio Koncil, Ivan XXIII. primio je promatrače nekatolike. Prije nego im se obratio s toplim nagovorom, Papine je oči privukao habit braće iz Taizea. Starješina i njegov zamjenik glasovite zajednice bili su obučeni u bijeli habit – boja kad u koru mole. Papa koji ih je dobro poznavao, ali ih nikad nije vidio u takvoj nošnji u prethodnim audijencijama, primakne im se i očituje svoje iznenađenje. Dok su se oni opravdavali, Ivan XXIII. ih prekine: “Vi ste u bijelome kao i ja. Ali, vjerujte mi, nisam za to ljubomoran.” Promatrači su bili naročito ganuti time što je Papa sjeo na sjedalicu u istoj razini s njima, a ne na povišeni pripremljeni tron. Pokaza se jednak brat s braćom.

Sovjetski ambasador

Na račun svoga povećeg trbuha Nuncij je znao sam zbivati šale. Na jednom diplomatskom primanju u Parizu sastao se slučajno licem u lice s ruskim ambasadorom Bogomolovom, koji se držao ravnodušno i hladno. Nato će mu nuncij Roncalli: “Koliko god naša uvjerenja bila suprotna, mi ipak imamo nešto zajedničko. Bogomolov ga nepovjerljivo gledao ne znajući što misli. Nato će Nuncij ljubazno:”Obojica smo približne težine i prilično okrugli!” Bogomolov se razvedri i cijelu je večer proveo u razgovoru s papinskim nuncijem.

Jabuka

Apostolski nuncij u Parizu jednom je za vrijeme svečanog ručka sjedio odmah do odlične gospođe, previše razgoljene. Kad je doneseno voće na stol, on uzme jabuku i pruži je gospođi. Pošto se ona čudila toj inicijativi, nuncij doda: “Molim, gospođo, izvolite uzeti. No, Eva je opazila da je gola tek kad je pojela jabuku.”

Konklave

Prolazeći rimskim ulicama za konklave, čuo je ovu riječ jedne žene, kojoj je upala u oči Roncallijeva tjelesna punoća:

“Bože moj, što je debeo!”

Kardinal se okrene i reče joj:

“Gospođo draga, konklave nisu natjecanje za ljepotu!”

Poglavarica Duha Svetoga

Za vrijeme jedne audijencije predstavila mu se neka časna majka s nekoliko sestara i to ovako:

“Svetosti, ja sam poglavarica Duha Svetoga.”

(mislila je Reda Duha Svetoga)

Papa joj se Ivan XXIII. slatko nasmiješi i ovako našali:

“Blago Vama, časna majko, a ja sam samo sluga Duha Svetoga!”

Evine kćeri

Jednom prilikom primio je Ivan XXIII. veliku skupinu djevojaka, članica Katoličke akcije. U dvorani je stalno žamor. Na to će Papa smiješeći se:

“Vidi se da su ovdje mnoge dobre kćeri Evine. Ja ću pokušati povisiti glas, pa ako već jednom ne prestanete žamoriti, bit ću prisiljen da vam podijelim blagoslov i povučem se u svoje odaje.” U isti čas u dvorani nasta grobna tišina.

Ah, Jacqueline!

Koji čas prije nego će primiti u audijenciju predsjednika Kennedyja s njegovom suprugom, Papa zapita monsinjora za protokol, s ozbiljnim izgledom: “Kako imam osloviti predsjednikovu ženu?

“Sveti Oče”, odgovori monsinjor, “recite joj: Madame Kennedy ili Madame!…”

“Ah!”, uzdahne gotovo nečujno Papa izgledajući zamišljen. Kad u to ulazeći u dvoranu za audijencije Kennedy s Jacqueline da se predstave, a on spontano raširi ruke i s velikim osmijehom klikne:

“Ah, Jacqueline!”

I cijela je Amerika odobrila ovu dražesnu Papinu dobroćudnost. A za Jacqueline to je bila jedna od najvećih njezinih životnih radosti.

Mali Tomica

Ivan XXIII. naredio je odmah poslije izbora za Papu da prostrani vatikanski vrtovi budu otvoreni, da svatko može doći u njih.

Jednog dana Papa je tamo sreo dvojicu mališana. Manji je držao za ruku starijeg. Papa prijateljski upita malog:

– Kako se zoveš?

– Ja sam Tomica.

– A znaš li ti tko sam ja?

– Ne znam. Ovaj Josip ovdje veli da si ti Papa.

– Ja to i jesam, stvarno. Zar ti to ne vjeruješ?

– Onda mi pokaži svoje ključeve neba.

Noć

Ciljajući na svoja česta izlaženje iz Vatikana, šaleći se reče: “Vele da prečesto izlazim danju. Dobro, onda ću izlaziti noću.”

Konji i magarci

U svojoj velikoj skromnosti, mons. Roncalli nije mogao vjerovati da je on dostojan položaja tolike važnosti, a koji je tražio vrlo vještu diplomatsku mudrost, kao što je to apostolska nuncijatura u Francuskoj tek što je oslobođena. Stoga, pišući bergamskom biskupu, sjetio se primjenjujući ga samom sebi, stiha Merlina Cocaija: “Gdje nema konja, kaskaju magarci.”

Budala

Monsinjor Roncalli, nuncij u Turskoj, stvarno nije imao volje da ide u Pariz. Osjećao se nedostojnim te teške misije. Kad je doznao za to imenovanje, pođe zlovoljan u Rim. Budući da su se u Vatikanu čudili njegovu slabom zanosu, izjavi bez komplimenta: “Koja me budala šalje tamo?”

No kako se posramio kad je doznao da je ta “Budala” osobno bio Pio XII.

Izvor: Bogoslovno sjemenište Ivan Pavao II.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 6. srpnja 2013.

Možda vam se svidi