„Tada se svaka stvar preobličuje u moć,

moć u volju, volja u pohotu,

a pohota, taj sveopći vuk, uz takvu

dvostruku potporu volje i moći, mora

silom tvoriti sveopći plijen, te naposljetku

pojesti sama sebe.”

(Odisej, u drami Williama Shakespearea „Troilo i Kresida”, 1. čin, III. Prizor[1])

„Bojao ga se svatko, koliko god bio iznad njega u službenoj hijerarhiji. Promatrali su njegov neumitni uspon uz mješavinu fascinacije i nemoći, poput propasti što se približava.”

(Joachim Fest)

„Mladi, zli bog smrti.”

(Carl Jacob Burkhardt)

I.

Zvali su ga „plavokosom zvijeri”. Impozantan, sa svojih 191 centimetrom visine i gipkim stasom,  Obergruppenführer („stariji vođa skupine”) SS-a Reinhard Heydrich ustravljivao je svakoga. Sa svojim licem ubojice i ledenim pogledom, taj nacistički vođa bio je treći u zapovjednome lancu, odmah poslije Himmlera i samoga Fuehrera. Ako će itko jednoga dana zamijeniti Fuehrera, šaptalo se, to će biti Heydrich.

No on nije oduvijek bio tako strašan.

U svojoj mladosti Reinhard je bio politički agnostik (iako je posjedovao nacionalistički ponos), a odgojen je bio u poznatoj obitelji glazbenika u Halleu, gradu na istoku Njemačke. Njegov otac Bruno bio je poznati glazbenik, koji je osnovao Konzervatorij u Halleu, i skladao na desetke opera te orkestralnih i zborskih skladbi, i sinu je dao ime po jednome liku iz svoje opere Amen. Iako je Reinhard za vrijeme Prvoga svjetskoga rata bio tek školarac, usvojio je gorke pouke njemačkoga poraza. Komunistički ustanak u njegovome gradu, nakon kojega je uslijedio gospodarski kolaps Njemačke, uništio je egzistenciju njegove obitelji. Sve je to u Reinhardovoj duši stvorilo čeličnu hladnoću, koja će se pokazati neumoljivom.

Kako bi osigurao solidan dohodak i obećavajuću karijeru, Reinhard je 1922. godine stupio u mornaricu. No nečasno je otpušten iz mornarice kada se arogantno suprotstavljao optužbama da je istovremeno zaručen s dvije žene. Bez novca, a s još manje perspektive, jedna od tih žena (njegova buduća supruga Lina von Osten) predstavila ga je dužnosniku mišjega lica iz jedne sve utjecajnije njemačke političke stranke. Taj je čovjek bio Reichsfuehrer SS-a Heinrich Himmler. Radilo se o stranci nacionalsocijalista – nacistima.

Kada je jednoga dana Himmler obavljao razgovor s Heydrichom za službu osmišljavanja obavještajne grane elitnoga Hitlerova odreda, Schutzstaffela (SS-a), Heydrich je dobio zadatak sastavljanja organizacijskoga plana u roku od dvadeset minuta. Bez ikakva iskustva u obavještajnome radu, on se uvelike oslonio na svoje poznavanje fantastičnih špijunskih romana i šund-krimića. Himmler, koji nije znao ništa ni o zahtjevima obavještajnoga posla, niti o izvorima Heydrichove „mudrosti”, bio je iznimno impresioniran. Nacisti su pronašli svojega čovjeka. Tako je počeo Heydrichov uspon.

Heydrich se u kratkome vremenu pokazao dovoljno sposobnim da proizvede nacističku obavještajnu službu (Sicherheitsdienst, SD), neumoljivu mašineriju špijuniranja i terora, i promaknut je na mjesto šefa Gestapa (nacističke tajne policije). Svojim umorstvima suparnika (zloglasna „Noć dugih noževa”) i uhićenjima neprijatelja (komunista, katolika, Židova, Roma), Gestapo će napuniti i koncentracijske logore, kao i groblja. Nacistička tajna policija svoju je mračnu reputaciju zaslužila nasumičnošću i nemilosrdnošću.

S vremenom, kap po kap, čovjek je postao „poput čovjeka”.

1939. godine, osam godina nakon dvadesetominutnoga razgovora s Himmlerom, Heydrich je imenovan šefom Reichova glavnoga ureda za sigurnost, gdje je bio zadužen za nadzor obavještajnoga djelovanja SS-a, Gestapa, i kriminalističke policije. Na tome je radnome mjestu Heydrich 1942. godine sazvao više vođe nacističke vlade u otmjeno berlinsko predgrađe Wannsee, na konferenciju o organiziranju „konačnoga rješenja židovskoga pitanja”. Cilj toga okupljanja uz vrući čaj i pod elegantnim lusterima bio je organizacija ledeno učinkovitoga, mehaniziranoga sustava za umorstvo jedanaest milijuna europskih Židova. Konferencija je završila nakon samo devedeset minuta, tijekom kojih je Heydrich pušio, pio brendi, i smijao se s nekoliko svojih visokopozicioniranih prijatelja.

Sljedeći je potez bio okupacija Čehoslovačke, gdje je Heydrich postao „protektorom Češke i Moravske”. Njegova je vladavina bila učinkovita i nemilosrdna. Joseph Goebbels, ministar propagande, u svojemu se dnevniku ovako divio: „Heydrich je postupao briljantno.” Naduti, samodopadni predsjednik Reichstaga i Hitlerov bliski prijatelj Hermann Göring insinuirao je da Heydrich nadmašuje čak i Himmlera. „Himmlerov se mozak” – nabacio je jednom prilikom Göring dosjetku – „zove Heydrich”. Čak se i Fuehrer znao nasmiješiti s divljenjem, makar i nakratko. Visok, ledeni Arijac nacističke elite, govorilo se, utjelovljenje je njemačkoga ideala. Budućnost nacističke Europe bila je svijetla.

I zato je u očima Jozefa Gabčíka i Jana Kubiša Heydrich morao umrijeti.

II.

Slovak Jozef Gabčík i Čeh Jan Kubiš u Londonu su prošli obuku britanske Uprave za specijalne operacije, a radi najsamotničkije i najopasnije misije koju možete zamisliti. Trebali su skočiti padobranom u Čehoslovačku radi samoubilačke misije atentata na „praškoga mesara”, Reinharda Heydricha. Misija je nazvana „Operacija Antropoid”, i namjera je bila njome pokazati snagu češkoga otpora i ranjivost najstrašnijih nacističkih vođa. Nakon tjedana planiranja i pripreme, 27. svibnja 1942. godine, Heydrich, koji je bio poznat po veoma opuštenome pristupu svojim osobnim mjerama sigurnosti, napadnut je u svojemu Mercedesovu kabrioletu s vozačem, na putu u Prag, na posao. Heydrichov kabriolet usporio je nakon oštroga zavoja na cesti, a Gabčík, koji je stajao u blizini, skinuo je kabanicu kako bi baražnom paljbom pucao na Reichova protektora, no mitraljez se zakočio. Heydrich je izvukao vlastiti pištolj i zapovjedio svojemu vozaču da stane, a tada je Kubiš pod vozilo bacio protutenkovsku granatu, čija je detonacija uputila šrapnele koji su se duboko zabili Heydrichu u prsa i trbuh. „Hitlerov krvnik”, kako su također zvali Heydricha, umrijet će od sepse tjedan dana kasnije. Bilo mu je trideset i osam godina. Ovo je bio jedini uspješan atentat pod pokroviteljstvom jedne vlade, a u kojemu je ubijen jedan visokopozicionirani nacistički dužnosnik.

Heydrichova smrt bila je povodom žalovanju po cijelome nacističkome carstvu. Himmler je odao počast svojemu prijatelju i učeniku govoreći: „On je iz dubina svojega srca i krvi učinio svjetonazor Adolfa Hitlera stvarnošću.” I sam Fuehrer je, nazivajući Heydricha „čovjekom željeznoga srca”, iznio sljedeći zaključak: „Imam tek nekoliko riječi. Bio je jedan od najboljih nacionalsocijalista, jedan od najjačih branitelja ideje njemačkoga Reicha, jedan od najvećih neprijatelja svih neprijatelja Reicha. On je mučenik.”

A što je učinjeno kao vječni spomen „Hitlerovu mesaru”? U skladu s Heydrichovim karakterom, nacisti su izabrali češko selo Lidice – i to zbog sumnjive poveznice s planiranim atentatom. Pogubili su svakoga muškarca starijega od četrnaest godina, a žene i djecu deportirali su u sigurnu smrt u koncentracijskim logorima. Da sve bude kompletno, čitavo su mjesto digli u zrak, spalili i buldožerima sravnili sa zemljom. Kasnije je operacija kojom su utemeljena tri ubilačka središta (logori Belzec, Sobibor i Treblinka), u kojoj je ubijeno gotovo dva milijuna Židova, nazvana „Operacijom Reinhard” – u čast zločinačkoga uma koji je osmislio „konačno rješenje”.

III.

I tako završava zlokobna priča o Reinhardu Heydrichu. Umro je. Nacisti su u konačnici doživjeli svoj pad. A nas obuzima jeza kada razmišljamo o čudovištima koja su nekada hodala među nama. No je li to – to? Je li priča o Heydrichu tek nešto malo više od još jednoga demona bačenoga u pakao? Možemo li iz mračnoga života Reinharda Heydricha i iz „Operacije Antropoid” naučiti išta o samima sebi?

Naravno da možemo.

Riječ „antropoid” (inspiracija za ime plana za atentat) potječe iz grčkoga jezika, i znači „poput čovjeka”. Ima nešto uznemirujuće u povezivanju te riječi s Heydrichom. Kod Heydricha, i bezbrojnih drugih koji su se predali ideologiji i ambiciji, postoji jezovit fenomen – iz njihove egzistencije do posljednje je kapi iscurila humanost. Na čudan način, u jednoj vrsti neljudske nedosljednosti, njihov je život postao istovremeno nemilosrdan i neosjetljiv. Bešćutnost, nemilosrdnost, neumoljivi utilitarizam zamijenili su toplinu, ljubav i empatiju. S vremenom, kap po kap, čovjek je postao „poput čovjeka”. Himmlerovo privatno razmišljanje o Heydrichu, nenamjerno prepuno brutalnih paradoksa, mnogo govori o ovoj čudovišnoj deformaciji čovjeka:

„Fuehrer za ovu kampanju protiv Židova uistinu nije mogao izabrati boljega čovjeka od Heydricha. On za njih nije imao ni milosrđa, niti sažaljenja.”

No Himmler bez zastajanja nastavlja:

„Što se tiče ostaloga, bit će ti zanimljivo da znaš da je Heydrich bio veoma dobar violinist. Jednom je meni u čast odsvirao serenadu. Bila je uistinu odlična. Šteta što nije učinio više na tome polju.”

Esejist George Steiner, koji je kao dječak pobjegao pred nacističkom invazijom Francuske, kasnije je promišljao:

„Sada znamo da jedan čovjek može navečer čitati Goethea ili Rilkea, da može svirati djela Bacha i Schuberta, a zatim ujutro otići na svoj uobičajeni posao u Auschwitzu.”

To treba biti upozorenje nama svima. U teoriji ja mogu sebe uvjeravati da sam u vremenima krize sveti Maksimilijan Kolbe ili Dietrich Bonhoeffer, Irena Sendler, ili Martin Niemoller. Ali u tome sve bližemu i većemu ponoru straha postoji užasna mogućnost da bih mogao postati dovoljno slabim da budem doušnik, odan član stranke, ili čak stražar u logoru. Kao što je povjesničar i diplomat George Kennan zastrašujuće ozbiljno upozorio: „Činjenica je da je u svakome od nas negdje, veoma duboko, zakopan djelić totalitarista. Jedino vesela svjetlost pouzdanja i sigurnosti drži taj zli genij obuzdanim.” Možda je sve što je potrebno da se od „biti čovjekom” svede na biti „poput čovjeka” to da prestanemo uočavati dostojanstvo svojih bližnjih, da pronađemo ispriku za neizlječivu palost u samima sebi, i zanemarimo milošću ispunjeno otkupljenje, što me čeka u Božji trenutak.

Reinhard Heydrich jednom je bio muž, otac, i violinist. Postao je „Plavokosom zvijeri”, „Praškim mesarom” i „Hitlerovim krvnikom”. Jednom je bio čovjek, a postao je „poput čovjeka”.

Usvojimo ovu pouku, i dobro je usvojimo. Čuvajmo se ideologije, čuvajmo se ambicije, čuvajmo se pomračenja Savjesti, koje bi meni i vama moglo učiniti to isto.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1]      Prema prijevodu Mate Marasa u izdanju Matice hrvatske.