Jedna od najljepših stvari prilikom putovanja u bilo koju stranu zemlju je odlazak na svetu misu, poglavito nedjeljnu svetu misu. Naime, iako čovjeka obogaćuje susret s onim što je strano, misa je poput oaze koja s jedne strane omogućuje kratki predah u poznatome, a s druge strane pruža jasniji uvid da su i oni ljudi koji su se do maloprije činili strancima zapravo braća i sestre sa sličnim potrebama, čežnjama i molitvama.

Tako je bilo i prošle godine kada sam posjetio engleski gradić Kendal, koji se nalazi na ulasku u jedan od najpoznatijih britanskih nacionalnih parkova Lake District. Ljepota prirode mjesta zasigurno povezuje ljude koji se njime šeću u divljenju, ali ljepota svete mise povezuje ih u zajedničkom slavlju. Po završetku mise, ostao sam se nekoliko minuta u klupi pomoliti, a tijekom tog vremena prišao mi je svećenik koji je slavio misu u želji da mi izrazi dobrodošlicu jer me nikada prije nije vidio. Kovčežić koji je stajao kraj mene upućivao je na to da je ovo vjerojatno i zadnji put što me vidi jer stranci se u tom turistički prometnom mjestu obično ne zadržavaju dulje od jednog tjedna, ali to je dalo našem susretu jednu posebnu notu ljepote jer se od mene nije mogao nadati da ću ostati i doprinositi zajednici ili biti na bilo koji način od koristi. Da sam pak ostao na dulje vrijeme u mjestu, siguran sam da bi mi njegova ljubazna gesta pomogla u odluci da na neki način doprinesem zajednici.

Vratimo se sada na poznato tlo, Hrvatsku, točnije Zagreb. Svatko tko proteklih par godina nije proveo izoliran u svojoj sobi lako će primijetiti da su u Zagreb došli brojni stranci, ali ne turisti poput mene u Engleskoj koji su tu na tjedan dana, nego oni koji su došli raditi i zadržati se dulje vrijeme. Ovdje ne govorim prvenstveno o radnicima iz nama bliskih zemalja koji imaju tradiciju dolaska u Hrvatsku, nego o ljudima koje prvi put vidimo u tolikom broju na našim ulicama i na našim trgovima. Brojke su se vjerojatno zbog ulaska Hrvatske u Schengen dodatno povećale ove godine, pa statistika kaže da je samo od početka siječnja do kraja srpnja izdano preko 30 000 dozvola za boravak i rad za ljude iz Azije. Mislim da nikoga ne iznenađuje da ih je najviše izdano osobama iz Nepala – 13 325, zatim iz Indije – 8242,  Filipina – 6036, Bangladeša – 4628  itd. Neki od ovih nama novih došljaka mogu se vidjeti i u našim crkvama, pa mi se nameće posve ljudsko pitanje: Koliku smo im dobrodošlicu izrazili?

Ne namjeravam ulaziti u savjest svakog pojedinca, sam sam užasno loš u onome što zovu ‘small talk’, i vrlo brzo ostanem bez puno materijala za razgovor posebno ako sa sugovornikom ne dijelim previše zajedničkih tema, ali dobrodošlica se u našem hrvatskom slučaju ne bi trebala svesti samo na stisak ruke lokalnog dobroćudnog župljanina ili svećenika, koliko god ona blagotvorno djelovala na čovjeka koji se nalazi u zemlji koja mu je još uvijek strana. Njima je potreban sustavniji iskaz dobrodošlice na razini cjelokupne Crkve koja ih prima: je li to redovita prilika za misu na njihovu jeziku, je li to kateheza preko koje bi se upoznali sa životom i svecima Crkve, je li to jednostavno susret na kojem bi se okupili, je li to bilo kakav pokušaj famozne inkulturacije koji se obično stavlja na teret došljaka, često bez pružanja ruke podrške kako bi se proces olakšao.

Ne želim ulaziti u politički aspekt ove priče, i pitanje kako bismo se prema temi migracija na državnoj razini u svakom detalju trebali postaviti, nego govorim o ljudskoj razini koja bi trebala biti primarna karakteristika kako Crkve kao organizacije, tako i svakog vjernika. Razini dobrodošlice koju svaki čovjek koji se u zemlji zatekne zaslužuje isključivo zato što je čovjek, razini dobrodošlice s kojom već obilato kasnimo. Čini mi se da se trenutno uglavnom ponašamo kao da tih ljudi nema, ili da će jednostavno (kako bi neki možda htjeli) preko noći nestati. Ako Crkva koja je po definicija univerzalna ambasada u kojoj bi svaki čovjek trebao osjećati domaćinsku atmosferu ne napravi svoj dio posla da došljaci našu zemlju osjete kao svoj dom, hoćemo li imati ikakvo pravo žaliti se na njih što nam se nisu posve “prilagodili”?

Govoreći o ovoj temi, nerijetko se među vjernicima može čuti kako bi proces društvenog prihvaćanja migranta iz Azije išao mnogo jednostavnije kada bi oni dijelili našu vjeru, kao, primjerice, Filipinci. Na to bi se moglo odgovoriti parafrazirajući riječi i Evanđelja “Kako možemo tvrditi da bismo prigrlili Filipinca kojeg ne vidimo ako nismo prigrlili onoga kojeg vidimo?”. U proces brige, osim ranije navedenoga, moglo bi se uključiti i to da primimo nekoliko svećenika ili bogoslova s Filipina kako bi oni olakšali proces uključenja u naše društvo. Vjerujem da Hrvati koji žive u inozemstvu osjećaju i razumiju važnost imanja mjesta na kojem se u zajedničkom vjerničkom duhu mogu susresti s ljudima s kojima ih veže isto porijeklo. Zašto bi Filipinci po ovom pitanju bili drugačiji? Dakako, u takvim situacijama uvijek treba paziti da se etnička zajednica ne zatvori u sebe, ali se pametnim pastoralnim vodstvom i tome može doskočiti. Govoreći o ovoj temi, valja istaknuti kako u Hrvatskoj već postoji iskustvo svećeničke formacije bogoslova iz Afrike koji su se jako lijepo uklopili u župne i druge pastorale, pa ciljana formacija svećenika iz drugih zemalja ne bi predstavljala nešto novo u čemu nemamo određenog pozitivnog iskustva.

No, s ljudskog aspekta za nas ne bi trebalo biti razlike kakve je vjerske pozadine čovjek koji nam dolazi, a s evangelizacijske razine možemo se zapitati bi li itko mogao zamisliti svetog Pavla koji bi se žalio da je nemoguće kvalitetno pristupiti Korinćanima ili Efežanima jer je među njima premalo kršćana, kao što ih je, primjerice, malo među Nepalcima (tek oko 1,5%). Učestale žalopojke obično su posljedica (pod)svijesti da smo mi kao sol prestali biti slani te smo stoga svjesni da ćemo malo koga uspjeti osoliti.

U svakom slučaju, vrlo je bitno da tema pastoralnog pristupa Crkve prema osobama koje iz udaljenih zemalja dolaze raditi u Hrvatsku što prije postane aktualna jer se bojim da Crkva po ovom pitanju nema luksuz polaganog i dugotrajnog iznalaženja rješenja. Djelovati treba danas jer će nam sutra ostati samo uvijek dostupne žalopojke da nam migranti narušavaju identitet, da smo žrtve procesa na koje se ne može utjecati i, ona najomiljenija, da živimo u “teškim vremenima”. Svi ti izgovori često su pranje savjesti jer nismo uspjeli na vrijeme djelovati na izazove, i bilo bi dobro kada bismo po pitanjima u kojima ne dosežemo razinu koja se očekivala od nas poput Izabranog naroda priznali: “Mi smo sagriješili”, a ne se neprestano koristili Adamovom strategijom izgovora i upiranja prstom u drugog.

Ako se na trenutak odmaknemo od Hrvatske i pogledamo šire pitanje prihvata neeuropljana u europske zemlje, čini se da papa Franjo u ovom globalnom fenomenu dobro razumije najmanje dvije stvari: prva je ta da su migracije zbog demografskih i ekonomskih razloga neizbježne. Ne bavi se tlapnjama, nego promatra stvarnost. Druga stvar je to što Franjo razumije kako će barem dio ljudi koji dolazi znati prepoznati tko se prvi za njih kao ljude zauzeo. Ako pojavu migracija treba promatrati i kroz evangelizacijsku prizmu, to je sijanje sjemena koje će tek u godinama koje slijede pokazati svoj plod. S druge strane, od dobrog dijela vjernika kod nas može se čuti tek da će ljudi koji su došli raditi u Hrvatsku narušiti naš identitet (kulturni, vjerski, nacionalni). Možda nas trenutno ne razumiju što govorimo, ali kada shvate, kakvu će nam početnu točku za evangelizaciju dati činjenica što smo u ime svojeg identiteta proglasili ljude koji su već tu kraj nas nepoželjnima, i kako od njih očekivati da zavole ono u ime čega su nepoželjni? Ako sada svom evangelizacijskom potencijalu pucamo u koljena, hoćemo li se s pravom čuditi što će pastoralni rad s došljacima šepati?