Upitajmo se što je zapravo prolaznost: to je prevlast trenutka nad vremenom. Vrijeme ide naprijed, a trenutak je zatvoren u sebe, on je zakočen, nepomičan. Rado pravim razliku između prolaznosti, koja se vrti oko pojma trenutka, i konačnosti, to je pak ono što smatram vremenom, što se nikada ne zaustavlja.

Trenutak više sliči prostoru nego vremenu. Zamislimo prostor: on je omeđen, ima jasno ocrtan, vidljiv početak i zna mu se kraj. Koliko puta, promatrajući neki prostor, tražimo gdje završava? Trenutak čini isto, sam sebe „sagorijeva“ u svojoj očajničkoj i trajnoj proždrljivosti. Naprotiv, drukčije zamišljamo vrijeme: kao život, kao razvoj, kao otvorenost životnomu iskustvu. Trenutak nikada ne pretpostavlja razvoj, a vrijeme da.

Prolaznost ima obilježje privremenosti jer je zatvorena u samu sebe, robuje trenutku; ona je sadašnje nastojanje da se uhvati za privremeno, za trenutke, da ih se prihvaća kao „privremenu vječnost“. A vrijeme uvijek ide naprijed, prema trajnosti. Trebamo se čuvati i još jedne pogrješke: od življenja u trenutku kao da se radi o vremenu. Sjećam se sjajnoga mladića koji je pred mnogo godina iznenada odlučio postati svećenikom… ali samo na deset godina! Nije htio više riskirati. To je kultura trenutka. Kao kada netko izjavljuje: „Ovo hoću za cijeli život“, u mnogim slučajevima misli u trenutku, uvjeren da je u vremenu; nezrelost može dovesti do česta brkanja ovih dvaju vidova.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog je mlad”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na poveznici ovdje.