Kongregacija za nauk vjere objavila je u utorak 22. rujna pismo „Samaritanus bonus” u kojem se ističe da su eutanazija i potpomognuto samoubojstvo i dalje etički zabranjeni, prenosi Vatican News.

Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo su postupci koji prekoračuju etičke i pravne granice samoodređenja, ističe se u dokumentu „Dobri Samarijanac” u kojem se istodobno kritizira nesrazmjerna i dehumanizirajuća upotreba tehnologije, osobito u kritičnim trenucima života.

Postupci kojima se skraćuje život znak su kulture odbacivanja i ne rješavaju probleme smrtno bolesnih pacijenata, upozorava se u dokumentu na 23 stranice koji su potpisali prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Luis Ladaria Ferrer i tajnik Kongregacije nadbiskup Giacomo Morandi. Pismo ističe neotuđivo dostojanstvo ljudskog života i u njegovoj krajnjoj etapi trpljenja i smrti.

Bol i smrt ne mogu biti konačni kriteriji po kojima se mjeri ljudsko dostojanstvo. U složenom zdravstvenom sustavu postoji opasnost da se odnos liječnika i pacijenta svede na tehničke i ugovorne aspekte. To je posebno slučaj u zemljama u kojima su eutanazija i potpomognuto samoubojstvo legalizirani, upozorava se u pismu Kongregacije za nauk vjere.

Ponavlja se da su želje teških bolesnika za prekidom života zapravo poziv za pomoć i ljubav i na njega treba odgovoriti podrškom i brigom. Iza želje za smrću stoji i neliječena bol, nedostatak ljudske i kršćanske nade i nedovoljna psihološka i duhovna skrb, napominje se u pismu.

Nadalje se kritizira aktualni društveni odnos prema patnji, usko shvaćanje kvalitete života i pogrešno razumijevanje suosjećanja; također individualizam koji drugoga vidi kao teret. Strah od boli i smrti glavni su razlog želje za kontroliranjem i određivanjem „dolaska smrti”.

Sakramenti pomirenja i pomazanja nisu dostupni onima koji su se odlučili za eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo, no potrebno je pratiti i te osobe kako bi se otvorio put pristupanju sakramentima.

Pismo se temelji na priopćenju Kongregacije iz 1980., te dokumentima sv. pape Ivana Pavla II., ali i izjavama pape Franje koji opetovano osuđuje kulturu odbacivanja u odnosu prema bolesnima i slabijima, nedostatnu skrb za trpeće i nove predodžbe o individualističkom samootkupljenju.