Katolička Crkva od jučer je bogatija za dva nova sveca: Artemidea Zattija i Giovannija Battistu Scalabrinija, prenosi CNA.

Obojica svetaca su rođena u Italiji u 19. stoljeću i posvetili su živote služenju drugima usred masovnog iseljavanja Talijana na prijelazu u 20. stoljeće.

Scalabrini je poznat po osnivanju misionarskog reda koji je služio migrantima, dok je Zatti i sam bio migrant, te je sa svojom obitelji 1897., u dobi od 16 godina, napustio Italiju kako bi otišao u Argentinu.

Papa je u svojoj propovijedi istaknuo kako ga je kanonizacija navela na razmišljanje o brojnim migrantima koji danas pate, spominjući izbjeglice iz Ukrajine i migrante koji pokušavaju prijeći Sredozemlje kako bi došli do Europe.

Sv. Giovanni Battista Scalabrini (1839–1905)

Govoreći o sv. Giovanniju Battisti Scalabriniju Papa je kazao da je bio biskup s “velikom vizijom” koji se “radovao svijetu i Crkvi bez prepreka, u kojima nitko nije stranac”.

“Biskup Scalabrini, koji je utemeljio kongregaciju za skrb za iseljenike… govorio je da u zajedničkom putovanju iseljenika trebamo vidjeti ne samo probleme nego i plan providnosti”, rekao je Franjo.

Podrijetlom iz Lombardije, Scalabrini je zaređen za svećenika 1863., a za biskupa Piacenze je imenovan u dobi od 36 godina. Kao biskup, utemeljio je Misionare svetog Karla Boromejskog (također poznate kao skalabrinijanci). Također je utemeljio laičku “Udrugu svetog Rafaela” koja je, kao i red koji je osnovao, bila posvećena pružanju pastoralne skrbi useljenicima u lukama u kojima su se ukrcavali i iskrcavali na prijelazu u 20. stoljeće.

Godine 1901. posjetio je svoje misionare u Sjedinjenim Državama, a tom prilikom ga je u Bijeloj kući primio predsjednik Theodore Roosevelt.

Scalabrini je bio uvjeren u nužnost institucija koje bi pratile putovanje migranata u svim njegovim fazama, pazeći da se kulturne veze s domovinom naglo ne prekinu i održavajući materinski jezik kao vezu zajedništva s ostalim sunarodnjacima.

Nakon što se vratio iz posjeta svojim misionarima u Brazilu, Scalabrini je preminuo 1. lipnja 1905. – dan koji Crkva danas obilježava kao njegov blagdan.

Svetac je zapamćen i po pokretanju biskupijskog lista, po brizi za siromašne i starije, po promicatelju euharistijskog klanjanja i kao zaštitnik liturgijskog pjevanja.

“Upravo je zbog migracija nametnutih progonima Crkva prešla granice Jeruzalema i Izraela i postala ‘katolička’; zahvaljujući današnjim seobama, Crkva će biti oruđe mira i zajedništva među narodima”, napisao je Scalabrini.

Sv. Artemide Zatti (1880–1951)

Sv. Artemidea Zattija Papa je pohvalio kao “živi primjer zahvalnosti”. “Izliječen od tuberkuloze, cijeli je život posvetio služenju drugima brinući se za nemoćne s nježnom ljubavlju. Rečeno je da je na svojim ramenima nosio mrtvo tijelo jednog od svojih pacijenata”, kazao je Franjo.

Zatti je rođen u krajnjem siromaštvu u Italiji 1880. godine. U dobi od devet godina već je pomagao roditeljima radeći u poljoprivredi prije nego što je njegova obitelj emigrirala u Argentinu.

Kao mladić, Zatti je pohađao katoličku župu koju su vodili Don Boscovi salezijanci u argentinskom gradu Bahía Blanca. S 20 godina pristupio je kandidaturi za svećenika salezijanca.

Dok je živio u salezijanskoj zajednici, Zatti je dobio tuberkulozu nakon što se brinuo o mladom svećeniku s istom bolešću.

Jedan od salezijanskih svećenika predložio je Zattiju da se moli Mariji Pomoćnici, što je on i učinio, uz obećanje da će, ako ozdravi, svoj život posvetiti pomaganju bolesnima.

Zatti je kasnije o svojem izlječenju kazao: “Vjerovao sam, obećao sam, ozdravio sam.”

Mladi talijanski imigrant kasnije je odustao od ideje o svećeništvu i postao salezijanski brat koadjutor, kako bi se mogao posvetiti služenju bolesnima.

Godine 1915., u dobi od 35 godina, Zatti je postao ravnatelj bolnice koju su vodili salezijanci u Viedmi, gradu u središnjoj Argentini. Dvije godine kasnije postaje i voditelj ljekarne te dobiva licencu za stručnog medicinskog brata.

Nije radio samo u bolnici već je putovao i na periferije Viedme i susjednog grada Carmena de Patagonesa kako bi liječio ljude u potrebi, a njegova reputacija svetog njegovatelja proširila se tim područjem Argentine.

Zatti je uvijek u svakom pacijentu vidio Isusa. Neki ljudi su se čak prisjetili da su ga vidjeli kako noću nosi tijelo pacijenta u mrtvačnicu, recitirajući pri tome De Profundis, molitvu za mrtve koja dolazi iz teksta Psalma 130.

Ljudi koji su ga poznavali govorili su da je Zatti svoje služenje bolesnicima vršio s herojskom požrtvovnošću te da je zračio Božjim svjetlom, što je dovelo do toga da je čak i neke nevjernike priveo vjeri.

Godine 1950., nakon što je pao s ljestvi, Zatti je počeo pokazivati znakove raka jetre. Nastavio je raditi, ali je 15. ožujka 1951. u 70. godini života umro od bolesti.

On je prvi salezijanac koadjutor koji je proglašen svetim. Njegov blagdan slavit će se 13. studenoga.