Tri mjeseca nakon požara koji je zahvatio katedralu Notre-Dame, uništivši krovište i toranj, New York Times je prvi donio detaljnu analizu događanja od nastanka požara do njegova stavljanja pod kontrolu.

Prvo očito pitanje koje se mnogima nametnulo nakon požara jest kako to da je vatrogasna postrojba bila na terenu tek kada je postalo očito da je požar uzeo maha te da je katedrala ugrožena.

Pitanje postaje još zanimljivije ako se zna da je u izgradnju protupožarnog sustava Notre-Damea bilo uključeno više desetaka stručnjaka koji su na projektu radili šest godina.

Ipak, unatoč najsuvremenijem sustavu, bilo je potrebno gotovo 30 minuta dok požar nije bio prijavljen pariškim vatrogasnim postrojbama. Naime, nakon što je sustav evidentirao požar u potkrovlju, zaposlenik protupožarne tvrtke je pozvao stražara u katedrali da provjeri o čemu se radi.

Nažalost, umjesto da ode u potkrovlje katedrale, stražar je otišao u potkrovlje pokrajine sakristije u čijoj se blizini nalazio kada je dobio poziv. Prošlo je trideset minuta prije nego što se greška otkrila i vatrogasci pozvani u katedralu, što je bilo dovoljno vremena da se vatra razbukta.

Vatrogasci su odmah po dolasku započeli borbu s vatrom na krovištu, no budući da je vatra bila nezaustavljiva, te da su životi 50-ak vatrogasaca bili ozbiljno ugroženi, svi su pozvani da se spuste. Umjesto spašavanja krovišta, što je postalo uzaludno, vođa pariških vatrogasaca Jean-Claude Gallet, odlučio je sve snage usredotočiti na spašavanje sjevernog tornja koji je već bio zahvaćen vatrom.

Taj se potez pokazao ključnim, budući da se u sjevernom zvoniku nalazi osam ogromnih zvona, ovješenih o drvene grede. Da su ona pala, vatrogasci smatraju da bi djelovala poput građevinske kugle za rušenje objekata, te uništila sjeverni toranj. Da je sjeverni toranj pao, lako je moguće da bi sa sobom povukao i južni toranj, te na koncu i čitavu katedralu.

No, netko se trebao uspeti do sjevernog tornja, što je bila životno opasna akcija. „U početku smo bili neodlučni jer nismo bili sigurni hoćemo li se moći izvući“, prisjetio se vodnik Lemaire. Stoga nije bilo neobično da je jedna grupa vatrogasaca odbila ići, ali pronašli su drugu grupu koja je prihvatila.

“U tom je trenutku postalo jasno da će neki vatrogasci otići u katedralu, a da neće znati hoće li se ikada vratiti”, prisjetio se jedan od sudionika događanja.

U iznimno opasnoj akciji, vatrogasci su uspjeli prići s južnog tornja prema sjevernom, osigurati da se grede sa zvonima ne uruše, te ugasiti požar na sjevernom tornju. To je bio jedan od odlučujućih trenutaka zahvaljujući kojem je katedrala bila spašena, iako je krovište potpuno izgorjelo.

Od dana izbijanja požara do danas, istražitelji su obavili oko 100 intervjua u potrazi za uzrokom požara. Usredotočili su se na istraživanje mogućnosti kratkog spoja na elektrificiranim zvonima u tornju koji se srušio, ili u radničkim liftovima. Jedna od otvorenih mogućnosti za nastajanje požara su i bačeni opušci pronađeni na skeli.

Komentirajući požar koji je zahvatio katedralu i sve događaje koji su se odvili oko njega, rektor Notre-Damea monsinjor Patrick Chauvet je rekao da se u njima očitovala „naša krhkost“. „Mi smo po sebi ništa. U odnosu na Boga čovjek je krhak. Mi smo ništa osim što smo stvorenja“, rekao je Chauvet.

Ivo Džeba | Bitno.net