Prvi dio razgovora pape Franje: Neću u Apostolsku palaču, ne mogu bez ljudi

Bitno.net će u tri nastavka objaviti razgovor koji je papa Franjo dao o. Antoniju Spadaru DI, glavnom uredniku talijanskog časopisa La Civiltà Cattolica. Osim u tom časopisu, Papin intervju je objavljen u još nekoliko vodećih isusovačkih časopisa i, kao i svi drugi njegovi istupi, izazvao je veliku pažnju, a njegove izjave različite interpretacije. Zato smo smatrali da je našim čitateljima potrebno ponuditi na uvid razgovor u integralnom obliku. Objavljujemo razgovor u službenom prijevodu p. Vatroslava Halambeka SJ objavljenom na stranici Hrvatske pokrajine Družbe Isusove – www.isusovci.hr

Foto: Vatican Radio

Foto: Vatican Radio

Sveta Marta, ponedjeljak, 19. kolovoza, u 9.30 sati

Ponedjeljak je, 19. kolovoza. Papa Franjo zakazao mi je termin u 10 sati u Domu svete Marte. Od svojega sam oca naslijedio naviku da dođem ranije. Osoblje koje me dočekalo uvelo me u mali salon. Čekanje je bilo kratko te su me nakon nekoliko minuta otpratili do dizala. U dvije sam se minute prisjetio sastanka ravnatelja nekolicine isusovačkih časopisa u Lisabonu, kada se pojavio prijedlog da svi zajedno objavimo razgovor s Papom. Razgovarao sam s drugim urednicima, predlažući neka moguća pitanja od zajedničkoga zanimanja. Izlazim iz dizala i vidim da me Papa već čeka na vratima. Zapravo, imao sam ugodan dojam da nisam ni prošao kroz vrata.

Ulazim u njegovu sobu i Papa mi ponudi naslonjač, dok je on sjeo na viši i tvrđi stolac zbog problema s kralježnicom. Prostorija je jednostavna, skromna. Malo je radnoga prostora na pisaćem stolu. Dirnut sam jednostavnošću ne samo namještaja, nego i stvari. Malo knjiga, malo papira, malo predmeta. Među njima je slika sv. Franje, kip Naše Gospe od Lujána, zaštitnice Argentine, raspelo i kip usnuloga sv. Josipa, vrlo sličan onomu koji sam vidio u njegovoj sobi kao rektora i provincijala u Colegio Máximo di San Miguel. Bergogliovu duhovnost ne tvore »usklađene sile«, kako bi ih on nazvao, nego ljudska lica: Krist, sv. Franjo, sv. Josip, Marija.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Papa me prima s osmijehom koji je već više puta obišao svijet i koji otvara srca. Počeli smo razgovarati o mnogim stvarima, ponajviše o njegovu putu u Brazil. Papa ga smatra istinskom milošću. Pitam ga je li se odmorio. Kaže mi da jest, da je dobro, ali posebno da je Svjetski dan mladih za njega bilo jedno »otajstvo«. Kaže mi da se nikad nije naviknuo govoriti tolikim ljudima: »Mogu gledati pojedine osobe, jednu po jednu, na osoban način ući u kontakt s onim koga imam pred sobom. Nisam naviknut na mnoštva«. Kažem mu da je istina, da se to vidi i da to sve zadivljuje. Vidi se da se njegove oči, kad je među ljudima, zapravo zaustavljaju na pojedincima. Zatim televizijske kamere prikazuju slike i svi ih mogu vidjeti, ali on se tako može osjećati slobodnim da ostane u izravnom kontaktu, barem očima, s onim tko je pred njim. Čini mi se da je zadovoljan zbog toga, tj. da može biti ono što jest, da ne mora mijenjati svoj uobičajen način komuniciranja s drugima, pa i onda kad pred sobom ima milijun ljudi, kao što se dogodilo na plaži na Copacabani.

Prije nego što sam uključio diktafon, razgovarali smo i o drugim stvarima. Komentirajući jedan moj tekst, otkriva da posebno voli dva francuska suvremena mislioca, Henrija de Lubaca i Michela de Certeaua. Pričam mu i o nečem osobnijem, a i on mi govori o sebi, posebno o svome izboru za papu. Kad je postao svjestan da će biti izabran, u srijedu 13. ožujka, za ručkom, kaže mi da je osjetio kako se na njega spušta dubok i neobjašnjiv mir te nutarnja utjeha, zajedno s potpunim mrakom, s dubokom tamom nad svim ostalim. Ti su ga osjećaji pratili sve do izbora.

Zapravo bih nastavio tako prisno razgovarati još dugo, no uzimam papire s nekoliko pitanja koja sam pribilježio i uključujem diktafon. Prije svega mu zahvaljujem u ime svih urednika isusovačkih časopisa koji će objaviti ovaj razgovor.

Neposredno prije audijencije isusovcima iz Civiltà Cattolica 14. lipnja, Papa mi je govorio o svojoj velikoj teškoći da daje intervjue. Rekao mi je da više voli razmišljati nego davati odgovore »iz rukava«. Osjeća da mu pravi odgovori dolaze nakon što je dao prvi odgovor: »Nisam prepoznao samoga sebe kada sam na letu iz Rio de Janeira odgovarao novinarima koji su mi postavljali pitanja«, kaže mi. I stvarno: u tom se razgovoru Papa više puta osjećao slobodnim prekinuti ono što je govorio odgovarajući na pitanje, kako bi se osvrnuo na prethodno. Razgovarati s papom Franjom zapravo je neka vrsta vulkanskoga protoka ideja koje su međusobno povezane. Već mi i samo bilježenje natuknica stvara neugodan osjećaj da ću prekinuti živahan dijalog. Jasno je da je papa Franjo više naviknut na razgovor nego na predavanje.

Tko je Jorge Mario Bergoglio?

Imam spremno pitanje, ali odlučujem ne slijediti shemu koju sam si zadao te ga pitam pomalo iznenada: »Tko je Jorge Mario Bergoglio?« Papa me promatra u tišini. Pitam ga je li dopušteno postaviti mu to pitanje. Daje znak glavom da prihvaća pitanje te mi kaže: »Ne znam koja bi definicija mogla biti najispravnija… Ja sam grješnik. To je najispravnija definicija. I nije to način izražavanja, književna vrsta. Ja sam grješnik.«

Papa nastavlja promišljati, obuzet, kao da nije bio očekivao to pitanje, kao da je prisiljen na dodatno promišljanje.

»Da, možda mogu reći da sam pomalo lukav, znam se snalaziti, ali istina je da sam i pomalo naivan. Da, ali najbolja sinteza, koja mi najviše dolazi iznutra i za koju osjećam da je najistinitija, upravo je ova: ’Ja sam grješnik kojega je Gospodin pogledao’«. I ponavlja: »Ja sam jedan kojega je Gospodin pogledao. Svoje geslo Miserando atque eligendo uvijek sam osjećao kao potpuno ispravno za mene.«

Geslo pape Franje preuzeto je iz Homilija svetoga Bede Časnog, koji, komentirajući evanđeosku zgodu poziva sv. Mateja, piše: »Vidje Isus jednog carinika i budući da ga pogleda osjećajem ljubavi te ga odabra, reče mu: Slijedi me.«

I dodaje: »Čini mi se da se latinski gerundiv miserando [sažalivši se] ne može prevesti ni na talijanski ni na španjolski. Sviđa mi se prevesti ga jednim drugim gerundivom koji ne postoji: misericordiando [trajno iskazujući milosrđe].«

Papa Franjo nastavlja u svom promišljanju i kaže mi, napravivši skok čiji smisao u tom trenutku nisam razumio: »Ja ne poznajem Rim. Poznajem malo stvari. Među njima je Sveta Marija Velika: uvijek sam onamo išao«. Smijem se i kažem mu: »To smo svi jako dobro razumjeli, Sveti Oče!«. »Evo, da — nastavlja Papa — poznajem Svetu Mariju Veliku, Svetoga Petra… no dolazeći u Rim, uvijek sam stanovao u Via della Scrofa. Otamo sam često posjećivao crkvu San Luigi dei Francesi, tamo sam odlazio razmatrati Caravaggiovu sliku poziva sv. Mateja.« Počinjem nagađati što mi Papa želi reći.

»Onaj Isusov prst, tako… prema Mateju. Takav sam ja. Tako se osjećam. Poput Mateja«. I tu Papa postaje odlučan, kao da je uhvatio sliku o sebi koju je bio tražio: »Matejeva gesta me pogađa: zgrabi svoj novac, kao da kaže: ’Ne, ne mene! Ne, taj novac je moj!’ Evo, to sam ja: grješnik kojemu je Gospodin upravio svoje oči. To je ono što sam rekao kad su me pitali prihvaćam li izbor za prvosvećenika«. Tada prošapta: »Peccator sum, sed super misericordia et infinita patientia Domini nostri Jesu Christi confisus et in spiritu penitentiae accepto« [Grješnik sam, ali pouzdajući se u milosrđe i beskrajno strpljenje Gospodina našega Isusa Krista i u duhu pokore, prihvaćam].

Zašto je postao isusovcem?

Razumijem da je ova formula prihvaćanja za papu osobna iskaznica pape Franje. Nije bilo potrebno išta drugo dodati. Nastavljam s onim što sam odabrao kao prvo pitanje: »Sveti Oče, što Vas je potaklo da odlučite ući u Družbu Isusovu? Što Vas je dirnulo u isusovačkome redu?«

»Želio sam nešto više. Međutim, nisam znao što. Ušao sam u sjemenište. Dominikanci su mi se sviđali i imao sam prijatelje dominikance. No onda sam odabrao Družbu, koju sam dobro upoznao jer je sjemenište bilo povjereno isusovcima. Kod Družbe su me se dojmile tri stvari: misijski rad, zajednica i disciplina. To je čudno jer sam nediscipliniran rođen, rođen, rođen. No njihova disciplina, način organiziranja vremena, duboko su me se dojmili.«

»K tomu, uistinu temeljna stvar za mene je zajednica. Uvijek sam tražio zajednicu. Nisam vidio sebe kao samotnoga svećenika: potrebna mi je zajednica. To se razumije iz činjenice što sam ovdje u Svetoj Marti: kad sam izabran, stanovao sam (izvučen ždrijebom) u sobi 207. Ova gdje smo sada bila je soba za goste. Izabrao sam živjeti ovdje, u sobi 201, jer kada sam ušao u posjed papinskoga stana, u sebi sam jasno osjetio ’ne’. Papinski stan u Apostolskoj palači nije raskošan. Star je, uređen s dobrim ukusom i velik, ali ne i raskošan. Međutim, na kraju je poput lijevka okrenutoga naopako. Velik je i prostran, ali ulaz je stvarno uzak. Ulazi se na kapaljku, a ja bez ljudi ne mogu živjeti. Potrebno mi je živjeti život zajedno s drugima.«

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dok je papa govorio o poslanju i zajednici, na pamet su mi dolazili svi oni dokumenti Družbe Isusove u kojima se govori o »zajednici za poslanje« i nalazim ih u njegovim riječima.

Što za jednoga isusovca znači biti papa?

Želim nastaviti na toj liniji i postavljam papi pitanje polazeći od činjenice da je on prvi isusovac koji je izabran za rimskoga biskupa: »Kako shvaćate služenje općoj Crkvi koje ste pozvani ispunjavati u svjetlu ignacijevske duhovnosti? Što za jednoga isusovca znači biti izabran za papu? Koja točka ignacijevske duhovnosti vam najbolje pomaže da živite svoju službu?«

»Razlučivanje«, odgovara papa Franjo. »Razlučivanje je jedna od stvari na kojoj je u svojoj nutrini najviše radio sv. Ignacije. Za njega je to sredstvo borbe kako bi bolje upoznao Gospodina i izbliza ga slijedio. Uvijek me pogađala izreka kojom je opisana Ignacijeva vizija: Non coerceri a maximo, sed contineri a minimo divinum est [Ne ograničiti se najvećim, a biti u najmanjem — božansko je]. Mnogo sam promišljao nad tom izrekom što se tiče upravljanja na odgovornijem položaju: ne biti ograničen većim prostorom, nego moći biti u ograničenijem prostoru. Velikodušnost je vrlina velikih i malih i ona nam iz stanja u kojem jesmo omogućuje vidjeti obzor. To znači svakodnevno činiti male stvari velikim i otvorenim srcem za Boga i druge. To znači vrednovati male stvari unutar velikih obzora, obzora Božjega Kraljevstva.«

»Ta izreka pruža parametre za zauzimanje ispravnoga stava pri razlučivanju, kako bi se Božje stvari mogle osjetiti, polazeći od njegove ’točke gledišta’. Za sv. Ignacija velika se načela imaju utjeloviti u okolnosti mjesta, vremena i osoba. Na svoj se način Ivan XXIII. postavio na tu poziciju upravljanja kada je ponovio frazu Omnia videre, multa dissimulare, pauca corrigere [Sve vidjeti, mnogo previdjeti, malo ispravljati], jer, iako vidjevši omnia, najvišu dimenziju, smatrao je da djeluje na pauca, na najmanju dimenziju. Veliki projekti mogu se ostvarivati radeći s malo najmanjih stvari. Također, mogu se rabiti i slaba sredstva; ona se pokažu učinkovitijima od onih snažnih, kako kaže i sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima

»To razlučivanje zahtijeva vremena. Mnogi, primjerice, misle da se promjene i reforme mogu dogoditi u kratkome vremenu. Ja vjerujem da uvijek treba vremena za postavljanje temelja jednoj pravoj, učinkovitoj promjeni. To je vrijeme razlučivanja. Ponekad razlučivanje naprotiv potiče da se odmah učini ono što se u početku mislilo učiniti kasnije. To je ono što se i meni dogodilo ovih mjeseci. Razlučivanje se uvijek ostvaruje u Gospodinovoj prisutnosti; gledajući znakove, osluškujući što se događa, osluškujući ljude, posebno siromašne. Moji izbori, također oni povezani s normalnim životom, kao voziti se u skromnome automobilu, povezani su s duhovnim razlučivanjem koje odgovara na potrebu koja se rađa iz stvari, od ljudi, iz čitanja znakova vremena. Razlučivanje u Gospodinu vodi me u mojem načinu upravljanja.«

»Evo, nemam zapravo povjerenja u iznenadne odluke. Uvijek sam sumnjičav prema prvoj odluci, tj. prema prvoj stvari koja mi padne na pamet da učinim ako moram donijeti odluku. To je općenito pogrešno. Moram čekati, procijeniti u nutrini, uzimajući potrebno vrijeme. Mudrost razlučivanja iskupljuje neizbježne životne nejasnoće i omogućuje pronaći najkorisnija sredstva koja se ne poistovjećuju uvijek s onim što izgleda veliko ili snažno.«

Družba Isusova

Razlučivanje je, dakle, stup papine duhovnosti. U tome se na poseban način očituje njegov isusovački identitet. Pitam ga, stoga, što misli, kako Družba Isusova može danas služiti Crkvi, koja je njezina osobitost, ali i eventualni rizici s kojima se suočava.

»Družba je ustanova u napetosti, uvijek korjenito u napetosti. Isusovac je odsredišten. Družba je u samoj sebi decentralizirana: njezino je središte Isus i njegova Crkva. Prema tome: ako Družba drži Isusa i Crkvu u središtu, ima dvije temeljne odrednice svoje ravnoteže da živi u periferiji. Ako, naprotiv, previše gleda samu sebe, sebe stavlja u središte kao vrlo čvrstu strukturu, vrlo dobro ’naoružanu’, tada upada u opasnost da se osjeća sigurnom i dostatnom. Družba treba uvijek pred sobom imati Deus semper maior [Bog je uvijek veći], traženje sve veće slave Božje, Crkvu koja je prava Zaručnica Krista, našega Gospodina, Krista Kralja koji nas osvaja i kojemu prikazujemo sve sebe i sav svoj napor, iako smo glinene, neprikladne posude. Ta nas napetost trajno vodi izvan nas samih. Sredstvo koje uistinu snažnom čini decentraliziranu Družbu istodobno je i očinsko i bratsko, a to je ’polaganje računa o savjesti’, upravo jer joj pomaže bolje izaći u poslanje.«

Ovdje se papa poziva na točno određenu točku Konstitucija Družbe Isusove u kojoj se čita da isusovac treba »očitovati svoju savjest«, tj. nutarnje stanje koje živi, na način da poglavar može biti više obaviješten i pažljiv pri slanju neke osobe u njeno poslanje.

»No teško je govoriti o Družbi«, nastavlja papa Franjo. »Kad se previše tumači, upada se u opasnost pogrešnoga shvaćanja. Družba se može izreći jedino u narativnome obliku. Samo se u pripovijedanju može razlučivati, ne u filozofskome ili teološkom objašnjavanju, u kojima se zapravo može raspravljati. Stil Družbe nije stil raspravljanja, nego razlučivanja, što očito pretpostavlja raspravu tijekom procesa. Mistični lahor nikad ne definira svoje granice, ne dovršava misao. Isusovac mora biti osoba nepotpune misli, otvorene misli. Ima razdoblja u Družbi u kojima se živjelo zatvorenom, krutom mišlju, više instruktivno–asketskom nego mističnom: ta je deformacija proizvela Epitome Instituti [Izvod Ustanova].«

Tu se papa poziva na jednu vrstu praktičnoga sažetka koji je u uporabi u Družbi, sastavljenoga u 20. stoljeću, koji se promatra kao zamjena Konstitucijama. Formacija isusovaca o Družbi kroz određeno se vrijeme oblikovala tim tekstom, sve dotle da se počelo događati da neki nisu nikad pročitali Konstitucije, koje su zapravo temeljni tekst. Papa misli da je tijekom toga razdoblja u Družbi postojala opasnost da pravila nadjačaju duh. Pobijedila je napast da se karizma previše objašnjava i tumači.

Nastavlja: »Ne, isusovac razmišlja uvijek, neprestano, gledajući obzor prema kojem treba ići, imajući Krista u središtu. To je njegova istinska snaga. To potiče Družbu da bude u kreativnome i velikodušnom traženju. Prema tome, Družba danas više no ikad ima biti kontemplativna u djelovanju; ima živjeti u dubokoj blizini sa čitavom Crkvom, shvaćenom kao ’Božji narod’ i kao ’sveta majka Crkva hijerarhijska’. To zahtijeva mnogo poniznosti, žrtve, hrabrosti, posebno kad se doživljavaju nerazumijevanja ili postaje objektom nesuglasica i kleveta, ali to je najplodniji stav. Pomislimo na napetosti prošlosti o kineskim obredima, o malabarskim obredima, u redukcijama u Paragvaju.«

»I sâm sam svjedok nerazumijevanja i problema koje je Družba nedavno proživljavala. Među njima su bila i teška vremena kada se radilo o pitanju proširenja ’četvrtoga zavjeta’, poslušnosti papi, na sve isusovce. Ono što je meni davalo sigurnost u vrijeme p. Arrupea bila je činjenica da je on bio čovjek molitve, čovjek koji je mnogo vremena provodio u molitvi. Sjećam se kako je molio sjedeći na podu, kako čine Japanci. Zbog toga je imao ispravan stav i donosio ispravne odluke.«

Uzor: Petar Faber, »reformirani svećenik«

Na to se pitam ima li među isusovcima likova, od početaka Družbe do danas, koji su ga dirnuli na poseban način. Pitam prvosvećenika ima li ih, koji su i zašto. Papa mi počinje navoditi Ignacija i Franju Ksaverskoga, no potom se zaustavlja na jednome liku koji isusovci poznaju, ali koji sigurno općenito nije baš poznat: blaženi Petar Faber (1506–1546) iz Savoje. On je jedan od prvih drugova sv. Ignacija, zapravo prvi, s kojim je Ignacije dijelio sobu dok su obojica bili studenti na Sorboni. Treći je u istoj sobi bio Franjo Ksaverski. Pio IX. proglasio je Petra Fabera blaženim 5. rujna 1872., a u tijeku je postupak za proglašenje svetim.

Papa mi navodi jedno izdanje njegova Memoriale [Spomen–spis] koje je dao prirediti dvojici isusovaca stručnjaka, Miguelu A. Fioritu i Jaimeu H. Amadeu, dok je bio provincijal. Izdanje koje Papa posebno voli ono je koje je pripremio Michel de Certeau. Pitam ga dakle zašto je dirnut upravo Faberom, koje crte njegova lika ostavljaju dojam na njega.

»Dijalog sa svima, i s najudaljenijima i protivnicima; jednostavna pobožnost, možda jedna određena naivnost, neposredna raspoloživost, njegovo pažljivo nutarnje razlučivanje, činjenica da je bio čovjek velikih i snažnih odluka, a u stanju biti tako blag, blag…«

Dok papa Franjo nabraja osobne karakteristike svoga najdražeg isusovca, shvaćam koliko je taj lik za njega uistinu bio životni uzor. Michel de Certeau definira Fabera jednostavno kao »reformiranoga svećenika«, za kojega su nutarnje iskustvo, dogmatski izričaj i strukturalna reforma duboko neodjeljivi. Čini mi se, prema tome, da razumijem kako se papa Franjo nadahnjuje upravo na toj vrsti reforme. Papa, dakle, nastavlja s promišljanjem o pravom licu utemeljitelja.

»Ignacije je mistik, ne asket. Jako se ljutim kad čujem govoriti da su Duhovne vježbe ignacijevske samo zato što se provode u šutnji. U stvari, Duhovne vježbe mogu biti savršeno ignacijevske i u svakodnevnom životu, i bez šutnje. Struja koja ističe asketizam, šutnju i pokoru deformirana je, a proširila se i u Družbi, posebno u španjolskome ozračju. Ja sam naprotiv blizu mističnoj struji, onoj Louisa Lallemanta i Jean–Josepha Surina. A Faber je bio mistik.«

Civiltà Cattolica | www.isusovci.hr

Drugi dio razgovora pape Franje: Crkva je dom sviju, a ne kapelica za grupicu probranih

Treći dio razgovora pape Franje: Oni koji tvrde da imaju odgovor na sva pitanja lažni su proroci


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. rujna 2013.

Možda vam se svidi