ESEJ ZA THE FIRST THINGS

Kardinal Müller napisao je važan tekst o odnosu papinskog autoriteta i Tradicije Crkve, ovo su najvažniji zaključci

Njemački prelat u novom se eseju za The First Things dotaknuo papinskog autoriteta i dogme o nezabludivosti u suodnosu s biskupima, tradicijom, učiteljstvom i Svetim pismom

Kardinal Gerhard Müller/Foto: Raimond Spekking (via Wikimedia Commons)

“U kakvom su odnosu učiteljstvo pape i tradicija Crkve? Treba li papa, kada interpretira Isusove riječi, biti u kontinuitetu s tradicijom i prijašnjim učiteljstvom, uključujući ono i prethodnih papa? Ili se crkvena tradicija treba reinterpretirati u svjetlu novih papinih riječi? Što ako se pojave kontradikcije?”, pitanja su kojima njemački kardinal i bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, Gerhard Müller, započinje svoj drugi po redu esej za najcjenjeniji američki časopis o religiji, First Things.

Nakon što je u prvom članku progovorio o sakramentu pomirenja, subjektivnoj savjesti i objektivnoj (ne)grešnosti, njemački prelat u novom se eseju dotaknuo papinskog autoriteta i dogme o nezabludivosti u suodnosu s biskupima, tradicijom, učiteljstvom i Svetim pismom.

Crkveno i sekularno viđenje autoriteta

Kardinal Müller na početku raščlanjuje crkveno shvaćanje autoriteta (te kroz to i papine nezabludivosti) od njegova sekularnog shvaćanja. Pri tome se koristi pismom pape Pija IX. njemačkom svećenstvu u kojem potvrđuje kako su njemački biskupi ispravno interpretirali dogmu o papinoj nezabludivosti, nasuprot provokacijama sekularnog pruskog režima. Povod pismu bila je okružnica kancelara Otta von Bismarcka koja je spomenutu dogmu prikazala u potpuno krivom svjetlu, iskoristivši ju kao opravdanje za daljnji progon njemačkih katolika tijekom Kulturkampfa.

Tekst nastavlja ispod oglasa

U tom “karikaturalnom shvaćanju papinske moći”, kako piše Muller, prednjačilo je mišljenje kako se Sveti Otac tim činom stavio iznad Svetog pisma, a premda su se Bismarck i njemački liberali odmaknuli od vjerskog sadržaja reformacije, njihov antikatolički sentiment i predrasude i dalje su bili prisutni. Zbog toga su vidjeli tu dogmu ne samo kao sredstvo koje “sprječava neposredan odnos između vjernika i Boga”, već kao “strani element koji stoji između građana i države, države koja u slučaju Prusije iz 19. stoljeća sebi pripisuje potpuni autoritet, odvojen od naravnog moralnog zakona”.

“Bismarck i njegove pristaše bili su uvjereni kako je papinski autoritet proširen do toga da može samovoljno izmišljati te implementirati dogme i prakse na cijelu Crkvu, uključujući i njemačke građane katolike, koji bi onda bili primorani slijediti ta pravila pod prijetnjom ekskomunikacije i gubitka vječnog života.”

S druge strane, njemački su biskupi, u skladu s učenjem Prvog vatikanskog koncila, izjavili kako nezabludivost nije oslobođena spona crkvene tradicije, učiteljstva i Svetog pisma. Muller tako navodi, citirajući biskupe, da je “mišljenje prema kojem je papa ‘apsolutni suveren zbog svoje nezabludivosti’ temeljeno na potpuno pogrešnom shvaćanju dogme o papinoj nezabludivosti. Doista, učiteljstvo pape ‘ograničeno je sadržajem Svetog pisma, tradicijom i dogmama već određenima učiteljskim autoritetom Crkve'”.

Crkvena tradicija i Riječ Božja

Müller, potvrđujući tu tezu, u eseju ističe i 10. točku dogmatske konstitucije o božanskoj objavi “Dei Verbum” u kojoj stoji kako “učiteljstvo, dakako, nije iznad Božje riječi, nego joj služi naučavajući samo ono što je predano, time što to po božanskome nalogu i uz pomoć Duha Svetoga odano sluša, sveto čuva i vjerno izlaže te iz ovoga jednoga pologa vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže vjerovati”. Pritom on kritizira protestantski nauk o Sola scriptura, istaknuvši kako je za tumačenje Riječi Božje potrebna “ljudska interpretacija od strane učitelja vjere čiji autoritet dolazi od Duha Svetoga”.

“Zadaća autoritativnog učenja i vođenja ne može puko biti ostavljena individualnom vjerniku koji u svjetlu vlastite savjesti prihvaća određenu istinu. Na kraju krajeva, objava je povjerena Crkvi kao cjelini. Stoga je učiteljstvo esencijalan dio misije Crkve. Samo uz pomoć živog učiteljstva pape i biskupa može Riječ Božja biti prenesena u svojoj cjelini vjernicima i svim ljudima svakog vremena i mjesta.”

Njemački kardinal nastavlja kako se Božja Riječ prenosi ljudskim riječima koje su podložne određenim promjenama, barem u izrazu. Tako je i učenje apostola, a time i učenje Crkve, Riječ Božja prenesena riječima ljudskih bića. Stoga se “Božja Riječ oblikuje i razvija u crkvenoj svjesnosti njezine vjere, analogno načinu na koji svaki vjernik prolazi kroz duhovnu i povijesnu transformaciju pod vodstvom Duha Svetoga. Da razjasnimo, misija Duha Svetoga nije stvaranje novih doktrina, već posadašnjenje punine objave Isusa Krista u Crkvi”.

Muller u tome posebno ističe ulogu pape koji je zajedno s biskupima temelj jedinstva Crkve u istini. Papa stoga “ima zadaću čuvati istinu objave te postaviti nove konceptualne formulacije vjerovanja (simbola) gdje je potrebno. Čineći to on ne može ništa dodati objavi koja nam je dana u Pismu i tradiciji niti mijenjati sadržaj prijašnjih dogmatskih definicija”, piše kardinal dodajući da ipak u određenim slučajevima “kako bi se sačuvalo jedinstvo Crkve u vjeri”, papa pod nekim okolnostima “ima pravo i dužnost dati novu formulaciju vjerovanja (nova editio symboli)”.

Pritom citira svetog Tomu Akvinskog koji u svojoj Sumi teologije piše: “Istina vjere na dovoljan je način eksplicitna u Kristovom i apostolskom nauku. No s obzirom da su neki ljudi, prema 2 Pt 3, 16, toliko zlonamjerni da su iskrivili apostolski nauk i druge doktrine i Pisma na vlastitu propast, bilo je potrebno kako je vrijeme prolazilo (istaknuo kardinal, op. a.) iznijeti vjeru na eksplicitniji način protiv pogrešaka koje su se pojavile.”

Njemački kardinal piše kako katolici ne mogu ignorirati razvoj doktrine u Crkvi te se bazirati isključivo na “navodno čistu doktrinu Pisma”, ističući primjer prispodobe o razmetnom sinu. Premda u spomenutoj prispodobi nemamo eksplicitno naveden čin kajanja, ispovijedi, zadovoljštine i odrješenja za grijehe mlađeg sina – tj. sakrament ispovijedi u svojoj “biti i formi” – što bi nekoga tko se oslanja samo na taj tekst iz Svetog pisma moglo navesti da odbaci potrebu za ispovijedanjem grijeha uopće, Muller ističe kako bi to bilo protivno riječima Krista koji je Petru i apostolima ostavio na čuvanje polog vjere.

Unatoč tome “punina apostolskog autoriteta” koji je Isus povjerio Petru i njegovim nasljednicima (u liku pape) ne predstavlja “neograničenu puninu moći u sekularnom smislu”. Ta je moć, prema Mullerovim riječima, strogo ograničena svojom svrhom: očuvanjem jedinstva Crkve u njezinoj vjeri u Božjeg Sina koji je došao “u punini vremena” (Gal 4, 4-6).

Dokle seže papin autoritet?

“Papinski autoritet najuže je vezan uz objavu, doista on proizlazi iz objave. Samo je uz Božju snagu Petar sposoban sačuvati cijelu Crkvu u vjernosti Kristu, čak i kad je Sotona provlači kroz sito, kako bi se pšenica odvojila od kukolja.”

“Stoga je jasno da su papine riječi u službi tradicije Crkve, a ne obrnuto”, zaključuje Muller, prikazujući to na primjeru sakramenta ispovijedi.

“Kad Tridentski sabor izjavi kako postoje tri čina kojima pokajnik sudjeluje u sakramentu ispovijedi (pokajanje s odlukom da više neće griješiti, ispovijed i zadovoljština) onda su nadolazeće pape i biskupi također vezani tom izjavom. Oni nemaju slobodu podijeliti sakramentalno odrješenje od grijeha ili udijeliti svećenicima ovlast da to čine kada pokajnici zapravo ne pokazuju znakove kajanja ili gdje eksplicitno odbiju odluku da više neće griješiti. Nijedno ljudsko biće ne može poništiti unutarnje proturječje između učinka sakramenta – a to je novo zajedništvo života s Kristom u vjeri, nadi i ljubavi – i neodgovarajućeg raspoloženja vjernika. Čak ni papa ili sabor ne mogu to napraviti jer nemaju autoritet, niti ga ikad mogu primiti, stoga što Bog nikada od ljudskih bića ne traži nešto što je proturječno sebi ili protivno Bogu.”

Njemački prelat podsjeća također kako različiti stupanj autoriteta vrijedi za pojedine doktrinalne izjave te da je prihvaćanje “s nadnaravnom i katoličkom vjerom” zahtijevano samo za dogmatske definicije.

Tekst nastavlja ispod oglasa

“Poslušnost vjernika crkvenim starješinama stoga nije apsolutna poslušnost te ju oni i ne mogu zahtijevati jer su i starješina i oni koji su povjereni njegovu ili njezinu autoritetu braća i sestre istog Oca i učenici istog Gospodara.”

Tako su njemački biskupi, nasuprot apsolutnoj poslušnosti koju je nalagala militaristička Pruska, pisali: “Katolička Crkva definitivno nije ta koja je prihvatila nemoralan i despotski princip prema kojem zapovijed nadređenog bezuvjetno oslobađa osobu od svih osobnih odgovornosti.”

Na samom kraju eseja kardinal Gerhard Muller upozorio je na situacije u kojima dolazi do miješanja osobnih stavova, duhovnosti i moralnih ograničenja s vršenjem crkvene vlasti, naglasivši kako su u tim situacijama “trijezna i objektivna kritika, kao i osobni ispravak” nužni, osobito od braće biskupa. Pritom se bivši prefekt poziva na svetog Tomu Akvinskog i njegovu interpretaciju “incidenta u Antiohiji”, koji je “kulminirao javnom Pavlovom kritikom Petra” (Gal 2, 11).

Prema njegovim riječima, “taj nas događaj uči da pod određenim okolnostima apostol može imati pravo, čak i dužnost, ispraviti drugog apostola u bratskoj ljubavi”. No čak i “podređeni može imati pravo i dužnost kritizirati nadređenog”, navodi Müller citirajući Tomu.

Pritom njemački prelat zaključuje kako to “ne znači da osoba može reducirati učiteljstvo na privatno mišljenje kako bi se oslobodila obvezujuće snage autentičnog i definiranog crkvenog učenja”, već da “treba dobro razumjeti precizno značenje autoriteta u Crkvi općenito te posebne uloge koju ima Petrova služba”.

“To je osobito važno u slučajevima kada se pojavi sukob, ne između učenja pape i osobnih stavova, već između učenja pape i onoga što su naučavali njegovi prethodnici u skladu s neprekinutom tradicijom Crkve.”

Tino Krvavica | Bitno.net


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 19. siječnja 2018.

Možda vam se svidi