Dakle, prvo, o čemu se radi: župnik Filip Vicić, kako čitamo na portalima, objavio je na oglasnoj ploči popis mještana koji su dali prilog za crkvu te je uz svako ime naveo iznos koji je obitelj izdvojila. Prema toj evidenciji za svećenika su se izdvajali iznosi od 50 do 400 kuna, a većina župljana je dala 200 kuna. Manji broj vjernika namijenio je novac za crkvu, a bilo je darova i po 500 kuna.

Župljani očito nisu zadovoljni ovakvim načinom iskazivanja transparentnosti svog župnika dok dio njih, navodi Večernji, smatra da je to i protivno nauku Crkve.

– Župnik bi trebao biti sretan sa svakom kunom koju dobije, pogotovo u ovim teškim vremenima. Svatko daje onoliko koliko može, a nažalost ima i onih koji nemaju ništa. Takve siromašne ljude ovim se popisom zapravo pribija na križ iako bi Crkva trebala pomagati tim ljudima, a ne grabiti novac na hrpu – rekla je za Večernji jedna starija gospođa.

Pater Vicić je i sam prokomentirao ovaj čin te kazao da će sve ukinuti ako župljani tako žele.

– Dosad mi se zbog objave nitko nije žalio, a natpis ‘Lihvar’ je mogao ispisati bilo tko. Ako to župljani žele, neka kažu i sve ćemo ukinuti. No, svatko može anonimno u škrabicu dati koliko želi. Svaki dar za crkvu, bio on velik ili mali blagoslovljen je jer znamo da je od srca’ – kazao je Vicić.

Komentar Bitno.neta:

Vrijeme blagoslova obitelji često postane vrijeme prijepora oko novaca. Skupljaju li župnici novce ili blagoslivljaju obitelji?, čitamo da se ljudi često pitaju i žeste na tu temu. Smisao blagoslova obitelji koji župnik obavlja jednom godišnje, pored molitve i blagoslova koji je uvijek potreban, je i župnikov posjet svojim župljanima pri kojem bi on trebao izvidjeti ima li u dotičnim obiteljima tko bolestan i nemoćan te potreban neke pomoći, trebao bi izvidjeti živi li netko u neizdrživom siromaštvu da bi ga mogao pomagati preko župnog Caritasa, također, trebao bi se u to vrijeme upoznati s novopridošlim obiteljima u župu, a i posjetiti one koje redovito ne viđa na misi, iz bilo kojih razloga, da bi im mogao biti na usluzi ako je tim ljudima nešto potrebno – možda duhovna pomoć, savjet i ispovijed, ako ga zatraže. Također, prilikom blagoslova, župnik bi trebao biti otvoren za dogovoriti neki daljnji susret s obitelji, ako se to čini potrebnim i ako ga obitelj zamoli itd.

No često se zbog glomaznosti župa i malog broja svećenika, a ponekad i zbog nemara samog župnika, stekne dojam da je župnik došao jedino ubrati novce. Možda je ponekad zaista tako, iako dojam najčešće vara. U raznim župama je, uostalom, različita praksa. Tako, na primjer, u nekim župama župnici obavijeste župljane da se trebaju prijaviti za blagoslov obitelji, ispunivši formular i predavši ga u sakristiju ili župni ured, ako žele da ih svećenik posjeti. Također, u nekim župama, (na primjer u župi Palmotićeva u Zagrebu), svećenik nikada ne uzima novce nego obavijesti obitelj da ako želi, može naknadno donijeti svoj dar u župu, ili anonimno ili s potpisom, pri čemu se ne vodi evidencija tko je dao, a tko nije dao, i koliko, jer dar se, svi znamo, mjeri po veličini srca, a ne po broju nula na novčanici.

Kada je velik broj obitelji, a malo svećenika, onda se često dogodi da svećenik žuri pa se pritom lako stekne dojam da ga nije briga za obitelj nego samo za neke sporedne stvari kao što su novci. Da bi doskočili tom problemu, župnici ponekad pozovu na ispomoć nekoliko svećenika iz drugih župa, ali kako ti svećenici ne poznaju župljane, a ni župljani njih, i to može postati zapreka boljeg dijaloga i odnosa s obiteljima kod kojih se obavlja blagoslov. Neki župnici pokušavaju riješiti problem tako što obavljaju blagoslov obitelji tijekom cijele godine, ostavivši po jedan dan svaki tjedan samo za tu obvezu.

No, na žalost, istina je i to da se sve više blagoslov obitelji veže uz novce, kao uostalom i sve u današnjem svijetu u kojem je glavna vrijednost postao novac, te se često gubi prvotni smisao samog blagoslova. Sve ovisi naravno i o običajima župe, također, kako smo gore rastumačili, ovisi i o župniku. Nije ni svaki župnik svetac, ali nije opet ni svaki župnik pohlepnik, kako se to često pokušava prikazati u medijima. Ponekad je pri ovakvim ispadima kao u ovom slučaju koji je prenio Večernji, ipak riječ o nesporazumu ili nespretnosti i nesnalaženju samoga župnika. Jer po župnikovim riječima koje su, kako čitamo, pomirljive i blage, možemo zaključiti da je jednostavno bio nespretan i da nije razmišljao kako na ovakav način može povrijediti vjernike i ostaviti dojam da ih želi prisiliti da daju više novaca.

Sve u svemu, važno je i da ljudi shvate da nisu dužni primiti svećenika, ako to ne žele. Svatko se treba osloboditi psihološkog pritiska tipa “što će ljudi reći” pa se neće događati da, iako bi najradije da im svećenik ne dolazi, oni ipak popuste iz straha i onda, nezadovoljni i župnikom i samim sobom, ostaju razljućeni. Također, župljani bi trebali razgovarati sa župnikom i predložiti mu možda neki drugi način obavljanja blagoslova (da se obavlja tijekom cijele godine jedan dan tjedno, na primjer) koja bi bolje odgovarala pastoralnim potrebama i njihovim željama. Takvu inicijativu može, na primjer, pokrenuti i pastoralno vijeće župe koje je sastavljeno od laika i koje pomaže župniku upravljati župom. I na kraju krajeva, mislimo da nitko nije dužan dati novac: blagoslov se ne plaća i nikada neće biti uskraćen blagoslov onome tko ga zatraži, imao taj novaca ili ne… A župnici su samo ljudi, nekada sveti, nekada manje sveti, kao uostalom i mi laici.

Bitno.net