Draga braćo i sestre u Kristu,

Zahvaljujem vam na pozivu koji ste mi uputili u prigodi proslave pedesete obljetnice Zajednice “Molitva i Riječ” ovdje u Davoru, gradu u kojem je rođen doktor Tomislav Ivančić, utemeljitelj zajednice.

Crkva danas slavi i spomen velikoga sveca, svetog Vinka Paulskog, čije su duhovne kćeri uvijek blizu onima kojima je pomoć najpotrebnija i čija je prisutnost vrlo značajna u ovoj zemlji.

To mi se čini sretnom podudarnošću, jer je, na temelju onog malo što sam uspio pročitati, teologija Tomislava Ivančića imala mnogo toga zajedničkog s duhovnošću svetog Vinka Paulskoga.

Posebno me dirnula jedna njegova izjava: Ne budite religiozni, nego budite evanđeoski vjerni Isusu(v. intervju Kreše Šege, u prvom izdanju na talijanskom “La Voce della Pace”, 2013.).

U ovoj je rečenici sažeta srž njegovoga učenja: „Ne budite religiozni.” Očito je mislio: ne budite religiozni na način farizeja koji su bili vrlo religiozni, nisu zanemarivali nijedan propis Zakona, Riječ Božja im je uvijek bila na usnama, znali su je napamet, redovito su posjećivali Hram i sinagogu, no Isus ih je prekorio: Licemjeri, dobro prorokova o vama Izaija: Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene.

„Ne budite religiozni – poput njih – nego budite evanđeoski vjerni Isusu”, odnosno neka vaš život bude oblikovan po Njegovom životu, ne zadovoljavajte se poznavanjem Riječi, provodite je u djelo, jer: Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima (Mt 7,21).

Upravo stoga kažem da postoji velika podudarnost između Tomislava Ivančića i svetog Vinka Paulskog. Sveti se Vinko nije ograničio na štovanje Boga, na razmatranje Njegove Riječi, na njezino propovijedanje, već ju je nastojao provesti u djelo.

To je ono što nalazimo u životu i misli profesora Ivančića. On je utemeljio Zajednicu Molitva i Riječ upravo kako bi bila prostor u kojem vjera postaje život, a Riječ postaje tijelo u ljudima i u društvu. I Riječ, koja je sam Krist, čini nas novim stvorenjima, obnavlja nas, liječi nas.

O hagioterapiji

To je smisao takozvane hagioterapije, koja je način tumačenja života kao puta duhovnog ozdravljenja pod vodstvom samoga Boga, u kojem svaki događaj – također i naše siromaštvo i naša patnja – ako se vjerom prihvati, ima potencijalnu transformacijsku vrijednost, obnavljajuću vrijednost.

Svrha hagioterapije – ispravite me ako nisam dobro shvatio – nije postizanje čuda ili magijsko uklanjanje problema psihičkog ili fizičkog zdravlja, nego postizanje potpune nutarnje slobode, slične onoj Isusovoj na križu. To je sloboda od svega, to je potpuno prepuštanje u Božje ruke, koje te čini sposobnim istinski ljubiti, čak i oprostiti. I tako pronalaziš istinski mir, pa i usred patnje.

Ivančić je ovom metodom želio pokazati da Evanđelje nije neka teorija, nego snaga sposobna izliječiti naše najdublje rane. Življena Riječ Božja liječi ljudsko srce, ona je najučinkovitiji lijek.

Slabost koju doživljavamo nije prepreka našem ostvarenju, već prilika onome koji prihvati Evanđelje u svoj život.

Čitanja koja smo danas čuli učvršćuju nas u ovom stajalištu.

Sveti nas Pavao podsjeća da je Bog izabrao slabe svijeta da posrami jake (1 Kor 1,27). To je logika Evanđelja: novim nas stvorenjem ne čine učinkovitost, moć,  izgled, religija, već poniznost, povjerenje u Boga, darivanje sebe.

To je bio put koji je predlagao profesor Ivančić: svojom mudrošću teologa, svojom strašću evangelizatora, svojom intuicijom hagioterapije, pokazao je da Božja milost djeluje upravo tamo gdje čovjek otkrije da je krhak i potreban ozdravljenja.

Tako je rođena Zajednica Molitva i Riječ: kako bi naviještala Evanđelje svježinom nove evangelizacije, nudeći kroz hagioterapiju put ozdravljenja mnogim ranjenim srcima.

Naviještanje Riječi siromasima

Kada sam bio mladi tajnik Apostolske nuncijature u Obali Bjelokosti, u Africi, susretao sam mnogo siromaha.

Jedne noći, razmišljajući o tome, nisam mogao zaspati: Kako je to moguće? Što se može učiniti? Naravno, mogu dati malu milostinju, ali ne mogu riješiti njihove probleme! Odjednom mi je na pamet pala rečenica iz Evanđelja koja kaže: Veni evangelizare pauperibus, odnosno: došao sam evangelizirati siromahe, naviještati im radosnu vijest.

Ovo su jedne od prvih riječi koje je Isus izgovorio u svojem javnom životu, kada mu je u sinagogi u Nazaretu pružen svitak Biblije da ga pročita. Otvorio ga je i pročitao: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima. To me je dirnulo. Isus je došao, prije svega, evangelizirati siromahe!

I ja sam bio pomazan za svećenika, zbog čega? Da evangeliziram siromahe!  Možda nemam dovoljno kruha kojim bih nahranio sve, nemam dovoljno novca da riješim njihovo siromaštvo, ali imam Evanđelje, poznajem ga, mogu ga naviještati. Siromasi imaju pravo čuti Riječ Božju, stoga mi je dužnost naviještati im je!

Ali, odmah sam se upitao, kako to učiniti? Oni traže hranu, traže odjeću, žele novac, a ne traže Riječ, niti je poznaju! „Gospodine – odmah sam se pomolio – ako si me poslao naviještati Evanđelje siromasima, daj mi i priliku da to činim.“

Odgovor je stigao kroz nekoliko dana. Jedan me siromah, kojeg sam autom odvezao zubaru, pozvao u svoj dom. Živio je u vrlo siromašnoj četvrti izgrađenoj od nepropisno podignutih koliba, na obali potoka koji je postao gradska kanalizacija. Gotovo su svi stanovnici bili imigranti koji su stigli u grad u potrazi za poslom.

Kada sam odlazio, Alfred, tako se zvao, sav sretan i ponosan zbog mojeg posjeta, mi je rekao: Vidiš sve ove kolibe? Svi smo siromašni, ali u svakoj možeš naći Kuran ili Bibliju, ali nitko nam ne dolazi tumačiti Riječ Božju!

Evo prilike koju sam čekao! Evo Božjeg odgovora na moju molitvu! Tako sam počeo, svake nedjelje poslijepodne, odlaziti u Alfredovu kolibu. On je pozivao prijatelje i susjede. Dolazili su, neki iz radoznalosti, neki zainteresirani, vidjeti tog stranog svećenika koji je govorio o Evanđelju. Sa sobom nisam nosio ništa osim Riječi. Dolazili su upoznati je.

Ono što sam imao milost doživjeti u Alfredovoj kolibi, bila je misija koju ova Zajednica „Molitva i Riječ” provodi već pedeset godina.

Postala je, stoga, svjetlo u samotnim noćima, noćima sumnje, nutarnje bolesti. Evangelizacijskim seminarima, kroz centre hagioterapije, širenjem Riječi, nastojala je pružiti današnjim muškarcima i ženama mjesto na kojem mogu ponovno udisati Boga, ljubiti ga svim srcem.

To je, u osnovi, ono što ljudi traže čak i kada toga nisu svjesni. Pogotovo onda kada pate, kao što Psalam 111 opisuje pravednika kao onoga koji pronalazi svoju radost u zapovijedima Gospodnjim i čija svjetlost sja u tami.

Evanđelje po Mateju, koje smo čuli, vodi nas do onog bitnog. Otkriva nam što znači konkretno živjeti Riječ: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,40).

Susret s Bogom, ciljem našega života, nije čisti sentimentalizam samo ako prolazi kroz patničko tijelo braće.

‘Nova evangelizacija’

Draga braćo i sestre, karizma ove Zajednice uklapa se u onaj veliki horizont koji je Crkva nazvala „nova evangelizacija”.

A kako održati živim ovo poslanje? Profesor Ivančić je bio čovjek konkretnih savjeta, a ne lijepih teorija. Čujmo ga što kaže, citiram njegove riječi: Čitajte Riječ tako da je pročitate do kraja i zatim razmišljajte o njoj, pustite da siđe u srce, kako bi vam, kroz nju, Isus došao, kako biste ostvarili zajedništvo s tom Riječi. Čuvajte u kući Sveto pismo, stavite pokraj njega svijeću, malo cvijeća, i neka taj kutak bude prostor vaše molitve. Bog vam govori kroz tu Riječ.

I dodaje: Pronađi svaki dan od dvadeset minuta do pola sata i uputi svoju riječ Bogu. Ako si čitao Sveto pismo i slušao Njegovu Riječ, možeš mirno govoriti Bogu, On će osjetiti i poslušati tvoju riječ. Tamo se događa molitva, susret između Boga i čovjeka, i tako se doista događa kontakt, komunikacija između Boga i čovjeka, i tada započinju čuda” (kraj citata).

Ovo je dragocjeno nasljeđe Tomislava Ivančića. Ne rasipajte ga! Pedeset godina povijesti nije cilj kojem se treba diviti, već poslanje koje treba ponovno oživjeti. Kreativna vjernost primljenoj karizmi od vas iziskuje da ostanete čvrsti u jedinstvu s Crkvom, poslušni Duhu, velikodušni u služenju i gorljivi u molitvi.