Prije nekoliko dana, za vikend, Ela, naša belgijanerica, nestala je na Sljemenu, kod Hunjke. Iz jedne bezazlene situacije, gdje je s lajnom od četiri metra samo kratko skrenula u šumu, nastala je jedna, meni teško opisiva agonija, vjerujem da ni Idi ni Iloni nije bilo lakše. Nestala je u 16 sati, nakon čega je krenula potraga, u kojoj sam se više nego jednom sjetio priča iz Biblije, točnije Starog zavjeta, s kojima sam odrastao. Neki od junaka su deset puta izlazili pred faraona i tražili da puste Božji narod, uz manjfestacije raznih čudesa, neki su bježali od zadataka koji su im bili povjereni, pa su skočili u olujno more, gdje ih je progutala riba, neki su slali svog slugu sedam puta na goru ne bi li ugledao oblačak, koji bi kasnije prekinuo višegodišnju sušu.

Ovo je bila meni samo ilustracija da se čuda mogu dogoditi i iz vjere, no ona – vjera – nije rezultat nominalnog priznanja (uz ravnomjerno jedenje kokica i gledanja serije), već rezultat nekog uloga, nekog napora, neke akcije, koju smo poduzeli.

Nakon drugog auto-uspona na Sljeme, sad je već bilo 22 sata, ugledali smo jednog pješaka pored ceste, koji se spuštao sa Sljemena. Zastali smo i Ida ga je pitala ako je negdje vidio psa. On nam je poželio sreću u nalaženju pasa. Mi smo nakon tog drugog silaska sa Sljemena još jednom otišli gore, u nadi ne bi li ipak naišli na Elu.

U 23 sata, nakon što je duh bio klonuo, stigla je dojava – preko ove platforme vijest o izgubljenom psu munjevito se proširila, i od rangera sa Sljemena smo dobili obavijest da je Ela viđena na jednoj dosta zabačenoj stazi. Ispostavilo se da je čovjek kojeg smo sreli na Sljemenu bio kapelan, koji se spustio u dolinu i sreo Elu. Dao joj je svoju jaknu (!), budući da nije htjela ići s njim. Dva sata kasnije sam, uz podršku Maje i Čele, kojima sam beskrajno zahvalan što su u 23.30 ostavili sve i došli na Sljeme, naišao na Elu, na mjestu iz dojave.

Pater Zdravko, kapelan, kojeg smo sreli na cesti, sažeo je cijeli događaj u tekst, koji želim podijeliti ovdje:

“Belgijanerica Ela, Sljeme

U nedjelju 12.1. navečer u 20.25 krenuo sam pješice iz župne kuće sa Sljemena na dužu šetnju, prema Fratrovcu. To je (povremeno) hodočašće zahvale i molitve za neke ljude i situacije. Na Sljemenu je oko 10 cm snijega s -7°C.

Na cesti prema Maloj Hunjki 100 m prije Puntijarke zaustavlja se auto, suvozačica me pita jesam li vidio belgijsku ovčarku? Istrgla se i pobjegla s lajnom. Nisam. Kad su već krenuli, zazovem u sebi: “Sveti Ante, pomozi ovim ljudima da nađu svoju kujicu!”

Kod Male Hunjke pomolio sam se kod raspela i nastavio neasfaltiranim šumskim putem Mrzljak. Kombinacija snijega, crnogorice i punog mjeseca pružala je čudesne noćne šumske prizore. Neke od njih sam i zabilježio. Nakon cca 3 km i odvojka prema Gorskom zrcalu, u dužini od oko kilometra put se blago spušta. Nešto kasnije čuje se žubor potoka i temperatura je niža. Na cesti u zavoju gdje prolazi potok sve je zaleđeno i temperatura je, zbog kondenzacije vlage, niža za barem 3-4°C.

Nakon zaleđenog mosta u jednom trenutku ugledam psa. Kad me je ugledao skoči i počne lajati… U normalnim uvjetima, kad se pojavi pas obično su negdje u blizini i vlasnici. Ovdje međutim nema nikoga. Onako u polumraku, odnosno na mjesečini i snijegu, da nije lajao rekao bih da je srna. Tada shvatim – to je belgijanerica koju traže! Tu je i lajna, duga oko 4 m. Reakcija kujice je izrazito oštra, reži, uplašena je, na bilo koji moj pokret hoće me napasti. Pomislim: sad ću ja tebe odvest u grad! Povučem lajnu, međutim kujica se uprla i ne da se ni maknut. Do tada ležala je na nekoj crnoj tkanini, možda njena košuljica, dosta tanko za tako niske temperature.

Uzmem mobitel da to javim, ali nema signala, u rupi sam… Odem 200 m unatrag, u doseg signala, i nazovem župnika (Špiranec). Već je zaspao, kasno je, 22.20, ali javlja se! Onako iza sna pita me “Koga si opet našao?” Odgovaram: ovaj put nije čovjek, nego pas. Gore sam susreo vlasnike, traže ga, i jako im je stalo da ga nađu. Imaš li kakvu ideju koga da nazovem da dođemo do vlasnika? Kaže, postoje rendžeri, naš znanac Tomislav Knjaz, pošalji mi lokaciju i sliku kujice.

Renđeri su sjajno odradili posao, odmah su vlasniku proslijedili lokaciju psa, pa je vlasnik s nekim prijateljima već u jedan po ponoći došao i pokupio Elu.

Mjesto pronalaska prozvao bih “sljemenski Sibir” – bilo je jezivo hladno. Skinuo sam sa sebe staru toplu jaknu i ostavio je pored kujice da se ne smrzne ležeći na onoj tankoj tkanini, s obzirom da je župnik spominjao da će rendžeri tek ujutro doći po nju.

Nastavio sam šetnju u smjeru Njivice – Bibekov breg – Jazbina – Remete i na cilj stigao sat vremena kasnije od redovitog.”