Inozenz Varga rođen je u hrvatskom selu Čajta (Schachendorf) 1. srpnja 1913. u brojnoj obitelji. Početak je bio u vrlo skromnim, štoviše oskudnim uvjetima za život u predvečerje I. svjetskog rata. God. 1935. stupa u dominikanski red i započinje studij filozofije i teologije, kojeg od 1938. godine nastavlja na dominikanskom visokom učilištu u Walberbergu (kod Kölna). Već iduće godine mora prekinuti studij zbog vojne obveze. Vrlo uskoro slijedi teško ranjavanje i dugi boravci u bolnicama u Magdeburgu i Beču. Slijedi nastavak vojne službe po frontama Litve, Poljske, Mađarske, Čehoslovačke, koje završava ratnim zarobljeništvom pod američkim okriljem. U lipnju 1945. nastavlja teološki studij, da bi 2. ožujka 1947. bio zaređen za svećenika u Beču.

Službe koje je u svom bogatom redovničkom i svećeničkom pozivu obnašao bile su gotovo isključivo u okviru redovničke zajednice reda propovjednika: od 1948. godine bio je jedno cijelo desetljeće voditelj dominikanskog sjemeništa u Grazu, a nakon toga do 1966. obnaša službu priora dominikanskog samostana u Beču. Potom preuzima službu provincijala Južno-njemačke i Austrijske provincije sa sjedištem u Beču sve do 1982., zatim je starješina samostana u Friesachu, te opet prior u Beču (1983.-1986.) i ponovno provincijal od 1986. do 1990. godine.

Sudjelovao je na pet Općih zborova dominikanskog reda, bio član sinode bečke nadbiskupije, rado slušan duhovnik, rektor glazbene škole St. Ursula u Beču. Rado je vodio pučke misije (ne samo u župama Gradišća), duhovne vježbe (kako redovnicima i redovnicama tako i laicima) i bio rado traženim propovjednikom i preko radio valova. Više od pola stoljeća je vodio „Djelo sv. Dominika” (St. Dominikus Werk) s ciljem promidžbe redovničkog i svećeničkog poziva u dominikanskom redu i bio duhovnikom laičkih zajednica u dominikanskom redu (tzv. Treći red). Dobitnik je mnogih priznanja a prije nekoliko godina je proglašen počasnim građaninom gradišćanske i hrvatske Čajte.

Mnoštvo okupljeno u crkvi je svojom brojnošću iskazalo svoju zahvalnost za blizinu i riječ potpore o. Inozenza, za njegovu odanost rodnom kraju i hrvatskom jeziku, za njegovu iskrenost bez okolišanja, za njegov humor i društvenost. Prema vlastitom kazivanju vrlo snažno je na njega utjecala njegova pobožna i radišna majka – njena čvrsta vjera i stamenost življenja.

U propovijedi kardinal Schönborn je istaknuo otvorenost i solidarnost o. Varge. Slavljeniku je, svom negdašnjem provincijalu, između ostalog zahvalio riječima: “Pater Inozenz je spasio moje zvanje i otvorio mi put do svećeništva! Bez njegove odlučne pomoći ne bih stajao ovdje na oltaru!” Vidno dirnut riječima kardinala o. Inozenz je skoro pustio suzu i klimanjem glave popratio riječi zahvalnosti. I praški nadbiskup kardinal Dominik Duka je svom dominikanskom subratu zahvalio za svesrdnu i velikodušnu pomoć tijekom razdoblja iza “željezne zavjese”. “Riječima se ne može opisati koliko nam je pater Inozenz pomogao i koliko je nama dominikancima u negdašnjoj Čehoslovačkoj ta pomoć značila”, zaključio je kardinal Duka. Tu svoju zahvalnost su kako češki tako i slovački dominikanci, na čelu sa slovačkim provincijalom, potvrdili svojom brojnom prisutnošću. Slavljeniku je uputio pismo i učitelj dominikanskog reda Bruno Cadore, u kojem je između ostalog naglasio posredničku ulogu o. Inozenza. Ispred provincije je slavljeniku čestitao i zahvalio provincijal o. Christophe Holzer.

Prije nego što je prior samostana, o. Viliam Stefan Doci, sve nazočne pozvao na domjenak u klaustru dominikanskog samostana, uslijedila je gradišćanska i hrvatska čestitka. Gradonačelnik Čajte je najprije na njemačkom a potom i na hrvatskom istaknuo povezanost o. Inozenza s rodnim krajem, s hrvatskim jezikom i Hrvatima uopće. Na misi je pročitan kratki odlomak iz novina povodom mlade mise o. Inozenza, 13. travnja 1947., kad je u mladomisnikovo rodno mjesto došlo preko 3.000 ljudi – šest puta više nego što je ono imalo stanovnika. Osjećaji duboke zahvalnosti, ponosa s pokrićem i zahvalnost zajedništva s o. Inozenzom zaokruženo je marijanskom pjesmom “Črna madona” uz zvuk tamburica gradišćanskih Hrvata pod ravnanjem župnika iz rodne župe slavljenika.

Slavlje se nastavilo do kasno u noć u klaustru samostana, uz hrvatske gradišćanske i starogradske pjesme. Stotine su stajale u redu kako bi o. Inozenzu osobno čestitali. Sve je popratila austrijska državna televizija (ORF), uz brojnu nazočnost dominikanske braće i sestara, susjednih dominikanskih provincijala, prijatelja bijelog fratra slavljenika. (ika/bitno.net)