– Marko, dva mjeseca su prošla od tvog nastupa na Euroviziji i osvojenog drugog mjesta, jesu li se dojmovi slegli? Kako iz sadašnje perspektive gledaš na boravak u Malmöu, sam nastup, ljude koje si upoznao i uspjeh koji si ostvario?

Iskreno, nisam uopće razmišljao, barem ne konkretno, o tome. Nisam se previše osvrtao na Euroviziju i premda razumijem od kuda proizlaze ova pitanja, nažalost nemam konkretan odgovor. Otkako smo se vratili raspored nam je bio još jači nego prije, s obzirom na veliki interes različitih brendova, menadžera, turneju i druge slične aspekata koji se tiču ovoga posla. Trebalo je uspostaviti sustav i donijeti ogromnu količinu odluka te mogu reći da nismo još 100% gotovi. 

Ipak, siguran sam da ću jednog dana sjesti s Elizabetom (zaručnica Elizabeta Ružić, op. nov.), razgovarati i prisjećati se kako je to sve izgledalo. Vjerujem da ću tada osjetiti fascinaciju i ponos prema onome što smo postigli i učinili.

– Eurovizija je posljednjih godina postala donekle polarizirajuća manifestacija: jedni kritiziraju ono što smatraju banalizacijom umjetnosti, drugima smeta sve veća unificiranost jezičnog izričaja (čitaj: engleski jezik), a treći ju smatraju, da se poslužimo rječnikom pape Franje, oblikom “ideološke (i političke) kolonizacije” koji izvrće “naše” vrijednosti. Koji je tvoj pogled iz “srca” Eurovizije? Smatraš li te prigovore opravdanima, djelomično opravdanima ili potpuno promašenima i zašto? 

Mislim da rasprave ovakve prirode imaju određenu važnost unutar javnog diskursa.  Zabavna industrija neporecivo utječe na oblikovanje gledatelja, na “krojenje” mladih umova koji kasnije oblikuju sam svijet. Ipak, ne smatram se dovoljno kompetentnim i promišljenim da sudjelujem u toj raspravi. Osim toga, moram priznati, nije mi dovoljno zanimljivo da se upletem u raspravu ili svjesno “sjednem” i oblikujem vlastito mišljenje. 

Osjećam da kod ovih pitanja ljudi govore iz hira, emocije, motivirani subjektivnim interesima te mi je time taj diskurs još manje zanimljiv. 

Smatram da postoje drugi “požari” na koje sam pozvan fokusirati se te uložiti vrijeme i druge resurse.

– Uoči, tijekom, ali i nakon nastupa u Malmöu postao si svojevrsna “vjerska ikona” među dijelom vjerničke publike u Hrvatskoj. Na portalu se ne sjećamo kada je zadnji puta neka domaća javna ličnost (unatoč svom svjedočenju vjere) toliko pozitivno mobilizirala vjerničku masu. Dapače, čini se kako je pitanje tvoje vjere fascinantno i široj publici, uključujući i svjetovne medije. Zašto misliš da je tome tako? Osjećaš li se ponekad kao da se tvoja vjera eksploatira?

Pa, ne bih znao zašto je to tako. Nijedna moja riječ ili postupak nisu učinjeni s nadom da to toga dođe. Svjedočio sam i pričao o svojoj vjeri onako kako ju komuniciram u bližoj okolini. Čak me ponekad strah pričati o tome jer ne želim sebi davati ili pripisivati ikakvu hvalu.

Hvala Bogu, i Njemu na slavu, ako je moje svjedočanstvo kod nekoga pobudilo nešto pozitivno.

– Nedavno si objavio svoj četvrti singl pod umjetničkim imenom “Baby Lasagna”, ponovno se poigravši sa žanrovskim i vizualnim izričajem. Na jesen bi trebao izaći i tvoj album “Demons & Mosquitoes”. Radi li se o – karakterističnom za moderno vrijeme – nasumičnom skupu singlova ili nas očekuje neka albumski klasičnija zaokružena priča o “demonima” i “komarcima”? Možeš li s nama podijeliti značenje naslova albuma?

Ne, album nije konceptualne prirode. Pisao sam pjesme neovisno jedne od drugih te premda se može čuti sličnost u mojim temama i razmišljanjima, to je stoga što sam album pisao sam, više nego jer postoji neki koncept iza njega. 

“Demoni i komarci” je naslov albuma koji vjerojatno nije mio nekim vjernicima – i mogu razumjeti zašto – no ne čini mi se da radim nešto loše. Priznanje postojanja zloduha nije isto što i glorificiranje, a u mojoj pjesmi “Demons&Mosquitos” govorim o duševnim poteškoćama koje mogu biti prouzrokovane zlim. Naime refren pjesme kaže “Demons and mosquitos keep me up at night” (eng. demoni i komarci drže me budnim noću, op. nov.), a njime pokušavam dočarati sliku ljetne večeri u kojoj me tjeskoba, prekomjerno razmišljanje, tuga i sve negativno što stišće srce drže budnim. Istovremeno me bodu i komarci, zujeći oko ušiju.

– Jedna vjerska pjesma koju si radio s kolegom iz benda, Mihaelom Žipovskim, nedavno je otkrivena te je u kratkom roku postala hit među kršćanima. Radi se o pjesmi “Ne daj mi, Oče”, koju ste objavili pod imenom Jeremija. Mnogi naši čitatelji voljeli bi znati koja je priča iza pjesme, tj. kako je nastala i što te uopće potaknulo da ju napišeš. Također, zašto ste izabrali ime “Jeremija”?

Mislim da sam u tome trenutku osjetio poziv ili dužnost da nešto napišem samo za Boga. Cijeli život stvaram glazbu i častim se talentima koje mi je Gospodin dao, a ni jednom nisam iskoristio te iste talente da proslavim Njegovo ime. Osjećao sam da moram dati dio sebe. Možda ću u budućnosti još nešto napisati. 

Jeremiju nazivaju “the weeping prophet/prorok koji plače”, a s obzirom na to da (pre)često plačem (barem tako mislim), nekako sam suosjećao s njime na toj razini (smijeh). Osim toga, Jeremija mi zvuči predivno i epski, pa evo… kao i svi moji pseudonimi, nisam previše razmišljao kod odabira imena.

– Imaš li u pripremi još duhovnih pjesama? Hoće li neke od njih naći put do tvog albuma i live set-liste ili želiš razdvojiti svjetovno i duhovno glazbeno stvaralaštvo?

Imam jednu koju sam započeo i ne znam kada ću je dovršiti. 

Jeremija nikada nije bio projekt, to je bila samo pjesma koju sam osjećao da moram napisati za Gospodina. Ne mislim spajati duhovnu glazbu s drugim stvaralaštvom, no to ne znači da je Baby Lasagna projekt lišen ikakve vjerske tematike, iz jednostavnog razloga što iza tih tekstova stojim ja kao vjernik. 

– Za kraj bismo voljeli postaviti dva malo intimnija pitanja. Kada si u ožujku dao svjedočanstvo za naš portal, poručio si da imaš osjećaj kao da ti vrijeme s Bogom zbog slave i sve većih obveza klizi iz ruku. Je li ta bojazan prisutna i sada ili smatraš da si uspio stvari staviti na svoje mjesto? 

Ne, koliko god mi se nameće misao o tome da sam nekim ljudima pomogao osnažiti vjeru, i koliko god puta čujem da sam razveselio mnoštvo ljudi, osobno se osjećam udaljenije od Boga nego što sam bio prije pola godine. No mogu reći da sam nedavno opet stupio na put obraćenja. Znam to jer prepoznajem ove staze i ovaj put. Nazadovao sam, ali obraćam se, i znam da ću isto morati proći još puno puta u životu.

– Često naglašavaš da tvoja zaručnica Elizabeta ima velik udio u uspjehu koji si ostvario. Uskoro vas očekuje i vjenčanje. Koliko važnim smatraš imati nekoga s kim želiš provesti cijeli život, osobito u vrijeme naglašenog individualizma kada je brak, pogotovo onaj kršćanski “dok nas smrt ne rastavi”, sve manje na cijeni? Za one koje muči isto pitanje, kako si znao da je ona “ta” ili, preciznije, što ste radili kako biste jedan drugom postali “taj” i “ta”? 

Mogu samo pričati iz osobne perspektive. Oduvijek sam osjećao potrebu za partnericom te sam još kao mlađi maštao o braku, zajednici i vlastitoj obitelji. 

Nisam slijep na kulturu individualizma, dapače, često ju spominjem i kritiziram u vlastitim pjesmama. Smatram da, kao ni u svijetu, individualizam ne bi trebao vladati ni u braku te baš zato veliki naglasak stavljam na zajedničko. Ne postojimo “ja” i “ti”, već samo “mi”. 

Što se tiče mene i Elizabete, mogu samo ponoviti onaj klasičan, dosadni odgovor o požrtvovnosti, razumijevanju, konstantnom izbjegavanju i srozavanju vlastitog ega te stavljanja drugog ispred sebe (smijeh).