Admini Katoličkih memova i Progressusa odali su nam tajne dobrog humora

„To nije ismijavanje svetoga, nego svjetlo koje može rasvijetliti i najteže situacije.“

– U opisu stranice vam piše „Humor x duhovnost“. Mogu li se te dvije stvari uopće spojiti? Kako?

Katolički memovi: Ne da se mogu spojiti, nego bi se trebale češće spajati! Duhovnost ne znači samo ozbiljnost. Prava duhovnost izvire iz živog odnosa s Bogom, a gdje je Bog, ondje je i radost. Isus nam sam kaže da je došao da nam da radost (kao što piše u Iv 15,11). Humor, kada je zdrav, dostojanstven i prožet ljubavlju, može biti prekrasan most prema toj radosti.

To nije ismijavanje svetoga, nego svjetlo koje može rasvijetliti i najteže situacije. Smijeh oslobađa, i otvara srce, a kad je srce otvoreno, Duh Sveti može djelovati još snažnije.

„Duhovnost bez radosti i humora postaje naporna i dosadna, a humor bez duhovnosti prazan i plitak.“

Mi kroz humor pokušavamo približiti duhovnost čovjeku koji je često umoran, zbunjen, možda i ranjen. Jedan meme, jedan video s porukom, može biti prva iskra, a onda, kad se srce nasmije, možda se i zamisli… i tada dolazi Gospodin.

U današnjem svijetu, gdje su ljudi preopterećeni brigama i stalnim stresom, humor može biti dar Božje nježnosti. On nas podsjeća da Bog nije daleki sudac, nego Otac koji zna naše slabosti, i koji želi biti naša radost. Duhovnost bez radosti i humora postaje naporna i dosadna, a humor bez duhovnosti prazan i plitak. Ali, zajedno, oni mogu itekako donijeti život. A upravo to želimo pokazati kroz našu stranicu.

„Najviše nas dirne kad netko napiše: ‘Nisam vjernik, ali ova stranica me tjera da razmislim o Bogu i vjeri i još mi popravite dan!’“

– Na Instagramu imate više od 137 tisuća pratitelja. Jesu li vam se ikada na stranici javili ljudi koji vas prate, a nisu vjernici?

Katolički memovi: O, da, i to nas najviše iznenađuje i veseli. Javljaju se i agnostici, ateisti, ljudi drugih vjera i denominacija (muslimani, pravoslavci, protestanti…), čak i oni koji su izričito protiv Crkve i ljudi koji su razočarani u Crkvu, ali prate stranicu jer osjećaju nešto iskreno, jednostavno i autentično.

Najviše nas dirne kad netko napiše: „Nisam vjernik, ali ova stranica me tjera da razmislim o Bogu i vjeri i još mi popravite dan!“ To je ono što vjerujemo da Duh Sveti radi, dotakne srce i preko mema, i preko molitve, i preko neke vijesti. A onda, s vremenom, počnu postavljati pitanja, tražiti savjete, molitve… To nas dodatno motivira, a i oni nas na kraju uče da rastemo još dublje u vjeri, budemo još gorljiviji.

– Mogu li humor i smijeh biti sredstva evangelizacije? Kakvo je vaše iskustvo s tim?

Progressus ad infinitum: Hvala Vam na tom pitanju (smijeh)! Nastojat ću Vam odgovoriti u propovjedničkom stilu i tako da čitanje odgovora traje kraće od osam minuta, jer znam da su naši ljudi navikli na to, pa da ih ne zbunjujemo.

Uglavnom, odgovor na Vaše pitanje glasi: Da! Pa sve što činimo i govorimo sredstvo je evangelizacije! Način na koji ulazimo u lift ili tramvaj, način na koji peremo ruke (ako ih uopće peremo nakon korone), način na koji plaćamo račune ili stojimo u redu na blagajni, način na koji pretječemo u vožnji, na koji prelazimo zebru, način na koji pričamo o drugima, ma more primjera ima, zar ne?!

„Ako u sebi nosimo radost koja proizlazi iz činjenice da nas je Isus otkupio i da smo spašeni, (…) tada smo ‘evangelizatori smijehom’.“

E, ali ima jedna caka. Sve to, pa tako i humor i smijeh, može biti i sredstvo antievangelizacije.

Primjerice, ako se luđački, histerično smijemo i podsmjehujemo i ako su naše šale nepristojne i ružne, naš smijeh i naš humor postaju sredstva antievangelizacije jer postajemo Kristovi antisvjedoci.

No, ako u sebi nosimo radost koja proizlazi iz činjenice da nas je Isus otkupio i da smo spašeni, pa se onda iz te radosti rađa i otkupljeni smijeh i otkupljeni humor, tada smo „evangelizatori smijehom“.

– Dobro, ali postoje li situacije kada humor možda nije prikladan?

Progressus ad infinitum: Naravno, ljudi smo i nije nam uvijek do šale. U borbi s kojekakvim problemima i poteškoćama s kojima se svaki čovjek suočava, smijemo biti potišteni, uplašeni i obeshrabreni. Ako je Isus uoči muke smio osjećati strah i tjeskobu, smijemo i mi.

Nemoguće je stalno biti nasmijan jer nismo Jokeri. A ne bi to baš bilo ni normalno, koliko znam, premda nisam školovala za psihijatra. No moguće je i potrebno je stalno imati svijest da je Isus uskrsnuo i čuvati u sebi radost zbog toga. Poznati ruski svetac Serafim Sarovski pozdravljao je ljude riječima: „Krist je uskrsnuo, radosti moja!“ Možda su ga neki zbog toga smatrali luđakom.

Naravno, ne moramo se služiti njegovim pozdravom! Imamo mi naš staaari hrvatski pozdrav (ne onaj na koji mislite!): Hvaljen Isus i Marija! Sjajan je to pozdrav jer nas poziva da hvalimo Isusa, koji nas je spasio, i Mariju, koja je se u potpunosti predala Božjoj volji i bila najradosnija osoba na svijetu!

– Je li humor uopće potreban u duhovnom životu vjernika?

Katolički memovi: Bog nam je dao smijeh kao dar. Pogledajte svete ljude, mnogi sveci, sv. don Bosco, sv. Ivan Pavao II., bl. Pier Giorgio Frassati (koji je zaštitnik naše stranice) – svi su imali dubok smisao za humor! Sv. Filip Neri, npr., znao je reći: „Gospodine, čuvaj me od ozbiljnih svetaca.“

Humor ne isključuje svetost. On nas podsjeća da ne ovisimo o sebi i da se možemo nasmijati i sebi i svojim slabostima. U današnjem svijetu, punom stresa, straha i podjela, humor može biti lijek. Mnogo ljudi nam se javilo kad su vidjeli neki meme i pomislili: „Okej, možda vjera i nije tako dosadna kako sam mislio.“ Humor otvara vrata, a kad su vrata otvorena, Gospodin može ući.

„Humor je bio početak, most, ali nikada krajnji cilj. Cilj je uvijek bio Krist.“

– Zašto ste odabrali baš humor, a ne npr. molitvu ili propovijedanje o vjerskim istinama?

Katolički memovi: Stranica je nastala s idejom da se prvo kroz humor približi vjera onima koji su udaljeni, ranjeni, ili jednostavno preplavljeni brigama svakodnevice. Humor je bio poput otvorenog prozora kroz koji Duh Sveti može udahnuti malo radosti i svježine u srce čovjeka. I to se pokazalo kao pravi blagoslov!

No, s vremenom se stranica razvila u mnogo više: sada imamo i molitvenu grupu s gotovo 24 tisuće članova, u kojoj se svakog tjedna moli krunica i devetnice, svakodnevno objavljujemo duhovne poticaje, a ljudi mogu podijeliti svoje molitvene nakane za koje svi međusobno molimo. Objavljujemo i aktualne vijesti iz Crkve i društva, vjerske teme, razmišljanja i poticajne videe.

Dakle, humor je bio početak, most, ali nikada krajnji cilj. Cilj je uvijek bio Krist. Humor ruši zidove, stereotipe, otvara srca i približava vjeru onima koji je možda inače ne bi ni dotaknuli. Zato je to naš „mamac“, ali ne da ljude zadržimo na površini, nego ih kroz to pokušavamo više približiti Isusu.

„Mi se najprije smijemo i moramo smijati samima sebi.“

– Čemu se katolici smiju smijati, postoji li neka granica?

Progressus ad infinitum: Mi se najprije smijemo i moramo smijati samima sebi. I jedino tu nema granice. Mislim da je to ono prvo čemu se trebamo i moramo smijati. Ako se ne smijemo samima sebi, onda postajemo doslovce ne-pod-no-šlji-vi. Dakle, postajemo totalni daveži, oholi, arogantni, prepotentni, postajemo živi užas. Da, naglašavam malo previše, ali mislim da je zaista tako.

Dakle, prvo se moramo smijati samima sebi i shvatiti da smo nesavršeni i ograničeni. I da je sve što imamo Božji dar. I nakon što smo se svakoga jutra pogledali u ogledalo i odsmijali se samima sebi, možemo krenuti dalje. To je kao neka vrsta dodatka prehrani, jutarnji ljekić koji trebamo popiti. I onda s tom sviješću da smo i sami smiješni i ograničeni, možemo se smijati i onome što je oko nas. Smiješnim situacijama, ljudima

Naravno, tada to neće biti podsmjehivanje i izrugivanje, jer smo popili ljekić protiv oholosti, već „otkupljeni“ i dobrohotni smijeh, jer ćemo biti svjesni da nismo ništa bolji ili lošiji od drugih.

A koja je granica? Odgovor na to pitanje dao je sveti Augustin: Ljubi i smij se čemu hoćeš! Da, ok, Augustin je rekao „i čini što hoćeš“, ali i smijanje je činjenje, pa se stoga možemo smijati svemu, ali samo ako imamo ljubavi. Ne bilo kakve ljubavi, ljubavi „na naš način“ koja često nije ljubav već nešto drugo, već Kristove ljubavi.

A kakva je ta ljubav, pokazuje nam raspelo koje svatko ima u svojoj kući, a netko i oko vrata i na retrovizoru.

– Različiti ljudi imaju različite ukuse za humor, no može li crni humor proći ako govorimo o katoličkim, vjerničkim šalama?

Progressus ad infinitum: A ono… Mislim, ako crni humor može proći u šalama koje se tiču naših braće i sestara, onda možda može proći i u vjerskim šalama. Mislim da sam u prethodnom odgovoru djelomično odgovorio i na ovo pitanje.

Naravno, crni humor je sklisko područje i tu čovjek treba imati osjećaj, imati određenu granicu, ali ne zato što je riječ o vjerskom. Jer što vrijedi ako pazimo na vjersko područje, a gazimo po svim ostalim područjima? Nijednom šalom ne bismo trebali željeti poniziti, povrijediti, pregaziti nekoga. Svaka šala, pa čak i crni humor, može biti korisna ako razbija neku našu dogmu, ako relativizira neku našu „vrednotu“, ako spušta s trona ono što ne zaslužuje biti na tronu. A najprije nas same.

Crni humor ponekad nam može pomoći da se lakše nosimo s nekim zlom, s nečim lošim, s nekom poteškoćom. Poznato je da se ljudi u teškim vremenima spontano počinju zafrkavati jer time na neki način relaksiraju situaciju, opuštaju se, rasterećuju se. To je nešto sasvim normalno i ljudski. Obrambeni mehanizam koji nam pomaže da ne poludimo.

„Svaka šala, pa čak i crni humor, može biti korisna ako (…) spušta s trona ono što ne zaslužuje biti na tronu. A najprije nas same.“

Ne znam jesam li bio dovoljno jasan, no mogu navesti jedan primjer crnohumorne šale koju smatram primjerenom. Kad je bjelovarski biskup Huzjak prije nekoliko godina u lovu slučajno upucao jednog čovjeka, pale su mi na pamet Isusove riječi upućene Petru: „Odsada ćeš loviti ljude.“ I eto! Naš biskup i nasljednik apostola oživio je Isusove riječi!

Tada sam objavio prigodni meme s njegovom fotkom i tim citatom. Ljudi su sjajno reagirali. Preispitao sam se je li to okej i shvatio da jest.

– Ali ipak se treba paziti da se ne prijeđe granica dobrog ukusa?

Progressus ad infinitum: Da je kojim slučajem, ne daj Bože, onaj čovjek preminuo, tada ne bih išao s takvom šalom jer bi takav crni humor, prema mom mišljenju, bio neprimjeren. Sigurno bi povrijedio čovjekovu obitelj i njegove prijatelje. No, budući da se čovjek dobro oporavljao, objavio sam tu šalu. Dakle, ljubi i smij se čemu hoćeš!

– Na koji način pazite da u svojim šalama ne prijeđete granicu (kao admini i vjernici)? Jeste li je ikada prešli?

Progressus ad infinitum: Odgovor je vrlo jednostavan: za sve šale, pa tako i za šale „na račun vjere“, vrijede isti kriteriji.

Što želim reći? Vjernik uvijek djeluje kao vjernik. Sve što činimo, činimo kao vjernici. Ne postoji poseban tretman za ovo ili ono područje života.

Zašto bi jedan tretman imala šala na račun vjere, a drugi tretman šala na račun našeg bližnjeg? I naš je bližnji slika Božja, zar ne? Naravno, čovjek je čovjek, a Bog je Bog, no poštovanje koje kao vjernici pokazujemo prema Bogu, rađa poštovanjem i prema bližnjima i svijetu u kojem živimo. Dakle, ako naša šala vrijeđa, ponižava, omalovažava, ako je pokreće zla nakana, mržnja, prijezir, tada nismo uvrijedili samo bližnjega već i Boga – i obrnuto, naravno. Jednostavno, zar ne?

Što se prelaska granice tiče, nisam je prešao jer sam nepogrešiv (smijeh)! Uglavnom, mislim da je nisam prešao, a tu tvrdnju temeljim na reakcijama većine pratitelja. Bilo je nekih šala od kojih sam odustao shvativši da prelaze granicu, da mogu poniziti, povrijediti. Iskreno, ne mogu se baš sjetiti konkretnih primjera, starim, ali znam da se prije svake objave preispitam i pokušavam ne reagirati ishitreno ako se odjednom pojavi neka situacija ili osoba na čiji bih se račun mogao našaliti.

Ako se netko od čitatelja sjeti neke po njemu neprimjerene šale, neka mi javi, volio bih čuti argumente.

Katolički memovi: Vrlo ozbiljno pristupamo toj odgovornosti. Iako je sadržaj često lagan i duhovit, iza svake objave stoji razlučivanje: „Hoće li ovo sablazniti? Hoće li raniti? Hoće li otvoriti srce, ili zatvoriti?“

„Naša je želja da ova stranica nikada ne postane izvor podjela ili površnog smijeha, nego izvor radosti koja uzdiže dušu.“

Jesmo li ikada pogriješili? Jesmo, i više puta, ali nikad s namjerom. Nismo savršeni. Ali uvijek smo spremni poslušati kritiku, ispraviti se i tražiti oprost. Često nas Duh Sveti vodi da nešto i ne objavimo, iako je možda „smiješno“ ili čak i „poučno“, ali nije plodonosno. Kad je On u središtu, lakše je razlikovati.

Naša je želja da ova stranica nikada ne postane izvor podjela ili površnog smijeha, nego izvor radosti koja uzdiže dušu. Na kraju, sve radimo u anonimnosti, ne zato što se skrivamo, nego jer želimo da u središtu ne budemo mi, nego Krist. Neka se po svakom smiješku, molitvi i objavi netko susretne s Njim, jer to je svrha svega što radimo.

– Koliko se puta dogodilo da ljudima nije sjela tvoja šala? Kako je to izgledalo?

Progressus ad infinitum: Pa znalo se dogoditi da su neke šale manjem dijelu pratitelja bile previše. Ali kao što sam već rekao, smatram da objavljene šale nisu bile neprimjerene.

Bilo je situacija kada sam se, pročitavši komentar, preispitivao je li ta šala doista neprimjerena, a onda naposljetku shvatio da nije problem u šali, već u primatelju šale.

Kako bismo malo uozbiljili ovaj razgovor (smijeh), moramo ubaciti malo latinskog. Dakle, kaže sveti Toma Akvinski: „Quidquid recipitur ad modum recipientis recipitur“ ilitiga „Ono što se prima, prima se na način primatelja“.

– Dakle, to ovisi i o tome na koji će način netko prihvatiti šalu?

Progessus ad infinitum: Ako je netko pomalo skrupulozan, stisnut, „drvena Marija“, ako ima krivu sliku Boga, ako je primjerice imao strogog oca pa i Boga doživljava kao strogog Oca koji samo čeka da ga mlatne po glavi, tada će se prema svemu što se tiče vjere (kod takvih ljudi vjersko područje često je strogo odijeljeno od svjetovnog, što je, naravno, potpuno pogrešno) odnositi na jedan uštogljen, sterilan i skrupulozan način.

Kada je Isus rekao apostolima da se Bogu obraćaju riječju „Tata“ (Abba), to je nekima vjerojatno zvučalo blasfemično! Možda su smatrali da time umanjuju Boga, da mu se rugaju.

Teško je ispraviti krive Drine. Uglavnom, s takvim sam razmišljanjima pristupao „osuđujućim“ reakcijama i prestao sam se preispitivati zbog takvih kritika jer sam smatrao da uglavnom uspijevam donijeti dobru odluku i da su šale u redu te da kritike proizlaze iz nekih pogrešnih postavki.

Smatram da šale koje objavljujem ne vrijeđaju ni Boga ni čovjeka. Znam, neki će reći da postoje ljudi „slabe savjesti“ i da ih ne smijemo povrijediti, da moramo imati obzira prema njima. I slažem se.

Nikoga ne prisiljavam da prati moju stranicu i ne očekujem da će svim ljudima na svijetu šale koje objavljujem biti smiješne. Provuku se i lošije šale. A o ukusima se ne raspravlja, kažu mudri ljudi. Smatram da nisam prelazio granicu dobrog ukusa. A ako ti se ne sviđa stranica, nemoj je pratiti.

Ipak, mislim da šale objavljene na mojoj stranici, koje često nisu bile moje, već su ih slali pratitelji kojima ovim putem srdačno zahvaljujem, mogu biti vrlo korisne i za jačanje „slabe savjesti“ i za mijenjanje krivih slika o Bogu. Zaključak: preispitivanje treba biti obostrano.

– Kipovi i slike svetaca u crkvama gotovo nikada nemaju osmijeh na licu – što mislite, zašto je tome tako?

Progressus ad infinitum: To je tako zato što su kipovi i slike na neki način odraz našeg duha, naše vjere, našeg stanja svijesti. Na glavnom portalu katedrale u Reimsu nalazi se kip nasmijanog anđela. Mislim da je to najljepši kip na svijetu!

Uglavnom, ne znam kada, ali mislim da se u nekom trenutku u povijesti nešto prelomilo. Okej, bilo je svetaca, još u prvim stoljećima, koji su prema smijehu gajili veliki oprez. Primjerice sv. Ivan Zlatousti, genijalac, išao je čak tako daleko da je tvrdio da se Isus nikada nije smijao.

Poštujem njegov autoritet, ali smatram da se prevario jer liturgijska molitva Crkva kaže da je Isus bio s nama u svemu jednak osim u grijehu. Dakle, Isus se sigurno nije grešno smijao, ali vjerujem da se itekako smijao. Sveti Ivan Zlatousti zasigurno je imao dobre motive za svoju tvrdnju. Možda je imao loša iskustva, možda je bio okružen raskalašenošću, lošim i vulgarnim šalama, pa je bio preoprezan. Ne znam.

„Papa Franjo kaže da sveci ‘nisu nedostižni ili daleki heroji, nego su ljudi poput nas, oni su naši prijatelji’. Prikazivati ih isključivo kao neke uštogljene likove lišene svake ljudskosti potpuni je promašaj.“

E sad, što se tiče kipova i slika, očito smo negdje zastranili. Zabrijali smo da su oni koje prikazujemo, Gospa, anđeli, sveci, „drveni“ i sterilni. Da je Marija nakon što je rodila Isusa sjela u stolac koji joj je Josip izradio i ne radeći ništa čekala da njezin Sin napuni trideset godina. A ako je nešto i radila, onda je to bilo nešto toliko uzvišeno da to nitko od nas ne može učiniti.

Ima tih pretjerivanja, a sad odakle ona proizlaze, to bismo trebali upitati nekog stručnjaka. Ono… Ima jedna zafrkancija na račun hagiografa. Kad bi željeli reći da je netko bio jako veliki svetac, životopisci bi napisali da je taj svetac još kao dojenče petkom odbijao majčino mlijeko.

No to je definitivno pogrešan prikaz. Papa Franjo kaže da sveci „nisu nedostižni ili daleki heroji, nego su ljudi poput nas, oni su naši prijatelji“. Prikazivati ih isključivo kao neke uštogljene likove lišene svake ljudskosti, potpuni je promašaj. I totalna antievangelizacija.

To ne znači da se sveci na svakoj slici moraju smijati, ali možda bismo mogli načiniti kompromis: neka se smiju na 30 posto slika (smijeh).

– Je li to možda zato što bi takav prikaz izazvao sablazni?

Progressus ad infinitum: Poznato je da su Michelangelovi likovi u Sikstinskoj kapeli prvotno bili naslikani kao golaći. Naravno, to je izazvalo velike rasprave i zgražanje, pa je papa Pio IV. angažirao umjetnika Danielea da Volterra da golaće odjene, zbog čega je dobio nadimak „Il Braghettone“ (Hlačar). Žao mi je što namrgođeni sveci nisu izazvali takve kontroverze. Ako ikada budu, javljam se da im svima nacrtam osmijeh na licu!

– U „Imenu ruže“, romanu Umberta Eca, dogode se brojna ubojstva koje inicira jedan redovnik zbog samo jednog razloga – želi da se uništi Aristotelova Poetika, koja govori o komediji i smijehu. On smatra da je opasno misliti da se Isus smijao. A što vi mislite – je li se Isus smijao? I smijemo li razmišljati o takvom Isusu?

Progressus ad infinitum: Bit ću slobodan ponoviti da Crkva u molitvi kaže kako je Isus bio „nama u svemu jednak osim u grijehu“, a ta se pak molitva temelji na retku iz četvrtog poglavlja Poslanice Hebrejima: „Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!“ Dakle, Isus se definitivno smijao! Smijmo se i mi – i to smjelo! Krist je uskrsnuo, radosti moja!