Crkva je odnos prema osobama koje pate od neke bolesti oduvijek shvaćala vrlo ozbiljno, zato je i među sedam djela tjelesnog milosrđa uvrstila: “Bolesnika i utamničenika pohoditi.” A kako bi i moglo biti drugačije, kada se u evanđeljima očituje koliko je vremena i pažnje Krist poklanjao upravo onima koji su patili od neke bolesti. Može se, dakle, mirne duše reći da je fra Renato Galić, koji služi kao bolnički kapelan u KBC-u Dubrava, produžena Kristova ruka prema onima kojima je sam Isus pokazivao toliko ljubavi. Zadaća je to koja je vrlo značajna, ali koja radi toga nosi i veliku odgovornost, koju fra Renato jako dobro podnosi. Barem bi se tako dalo zaključiti prema njegovoj otvorenosti i dobrom raspoloženju. Ovo je razgovor koji smo s njime vodili o brizi za dušu (i tijelo) osoba koje se liječe u KBC-u Dubrava.

– Koje su glavne zadaće bolničkog kapelana?

Ljudi često kreću od sakramentalne dimenzije, ali ja bih rekao da je na prvom mjestu prisutnost svećenika. Volim se sjetiti one riječi koju je papa Franjo ponavljao: “periferija”. Bolnica je jedna periferija. Na periferiju nitko ne ide zato što želi, nego zato što mora. Na periferiji se očituje Crkva koja prati, Crkva koja suosjeća, Crkva koja sluša potrebe drugih – u ovom slučaju pacijenata, bolesnika, obitelji i osoblja.

Što se tiče mojih odgovornosti, u prvom je redu dostupnost. Imam jedan bolnički telefon koji je uključen 24 sata dnevno, tonovi su pojačani, i ako je riječ o hitnom slučaju, u roku 3-4 minute mogu biti u bolnici. Misu slavim tri puta tjedno: utorkom, četvrtkom i nedjeljom, a u službi mi pomažu i braća iz samostana, fra Slaven i fra Stanko. Prije dva mjeseca, u dogovoru s ravnateljstvom bolnice i glavnim sestrama odjela, počeo sam redovito obilaziti bolesničke sobe. Jednom tjedno nastojim posjetiti svaki odjel, svaku sobu – ako ništa drugo, barem kako bih pozdravio, pružio osmijeh, jer kada me ljudi vide radosnog, dobiju drugačiju sliku o mojoj službi.

– Osjećate li da je bolnica mjesto na kojem su ljudi bliže Bogu, mjesto na kojem više razmišljaju o stvarima koje su uistinu važne?

Mi smo svi u pokretu, u žurbi, i nemamo vremena za razmišljanje. To je način života suvremenog čovjeka. Bolest je jedno od rijetkih sredstava koje čovjeka zaustavi i natjera da promijeni način svog razmišljanja i djelovanja. To se posebno odnosi na vrijeme provedeno u bolnici, uz koje se vežu neizvjesnost, nesigurnost i strah da će možda netko do nas umrijeti, da će mu se stanje naglo pogoršati. Nije lagano podnijeti sva ta iskustva, ali, po mom sudu, čovjek u bolnici dobije vrijeme za razmišljanje – a tog vremena svima nam kronično nedostaje. I neminovno je da se tada čovjek počne propitivati, da počne razmišljati, posebno kada je riječ o duljoj hospitalizaciji, kada u bolnici provede mjesec ili više dana.

– Kako služba bolničkog kapelana utječe na vašu vjeru? Uzdrmava li je ili učvršćuje?

Iskreno govoreći, počeci su bili teški. Kada sam prvi put ulazio u bolesničke sobe, osobito navečer kada je sve u mraku, pitao bih se u kakvom ću stanju zateći pacijenta, hoću li ga moći pogledati. Ali kao djelatnik u bolnici moraš očvrsnuti, ne smiješ sve uzimati previše k srcu, ali ne smiješ ni postati u potpunosti ravnodušan. Bilo je više slučajeva kada bih bio s osobom koja je bila pri svijesti i mogla pratiti molitvu, a samo nekoliko sati kasnije bih na njenom mjestu ugledao prazan krevet. Čovjek ne može ostati ravnodušan pred iskustvom smrti, posebno onih osoba koje su tu dulje vremena.

S druge strane, bilo je i puno lijepih iskustava. Ima nekoliko pacijenata koje redovito obilazim, koji su tu već mjesecima. Gledati te osobe koje, nakon tako dugog ležanja, ponovno ustanu i doslovno kao dijete ponovno uče hodati nešto je što čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim. Ili, primjerice, vidjeti majku koja je svaki dan uz svoga teško bolesnog sina, a pritom je radosnija od većine majki koje su u normalnim životnim okolnostima, jako je nadahnjujuće. Čovjek se ne može ne zapitati odakle tim ljudima snaga da tri mjeseca gledaju dijete u bolovima, a da ne klonu duhom.

– Pretpostavljam da je jako važan i psihološki pristup bolesniku i obitelji, pogotovo kada tek saznaju za dijagnozu. Kako tada pristupiti ljudima?

U bolnici ne volim davati argumente za patnju i mislim da je svaka ljudska riječ preslaba da bi se pacijentu i njegovoj obitelji objasnilo zašto pati. Dojma sam da je u bolnici važnije uho nego usta. Da je važnije slušati nego govoriti. Čuti pacijenta, njegove teškoće i jade. Stoga je prva stvar koju učinim ta da pustim ljude da govore, da saznam što ih muči.

Jučer sam, primjerice, bio kod jednog 35-godišnjeg gospodina koji pati od rijetke bolesti, i koji u zadnje tri godine ide šesti put na operaciju. Kažu da prvi zahvat čovjek podnese „momački“, ali kada ga drugi ili treći put režu, tada se javlja neizvjesnost i veći strah. Nekada osobu u takvom trenutku ne možeš utješiti. Pogodi te vidjeti muškarca, pogotovo gromadu od čovjeka, kada pusti suzu. Zato pustim čovjeka da govori i pokušam ga opustiti, umanjiti strah, umanjiti bojazan ili ispraviti pogrešne slike o Bogu ili uzrocima bolesti, što je također vrlo važno. Ljudi se ponekad pitaju je li im bolest došla zbog nečega što su učinili. Olakšanje dožive kada im se posvijesti da nisu krivi, da nema njihove odgovornosti, da se mogu u miru ispovjeđeni i pričešćeni podvrgnuti zahvatu.

Kapela u KBC-u Dubrava

– Ima li vjera utjecaja na oporavak ljudi? Oporavljaju li se ljudi lakše kada računaju s Bogom?

Sjećam se kada je jedna psihijatrica prije nekoliko godina, tijekom jednog predavanja u našem samostanu, spomenula kako mi vjernici imamo dva padobrana. Jedan se odnosi na iskorištavanje naravnih sposobnosti i darova, a drugi na nadnaravni aspekt, to jest vjeru. Ako čovjek koji je bolestan ostane bez mogućnosti ozdravljenja na naravnoj razini uvijek ostaje nadnaravna dimenzija koja čovjeku može pružiti sigurnost i utjehu u teškim trenucima.

Jedan je doktor na nedavno održanom simpoziju o dušobrižništvu čak spomenuo kako bi volio da jednom tjedno s njim u vizitu ide i svećenik, jer je čovjek složeno biće. Nekada ga ne muči samo fizička bol; muči ga samoća, muči ga neizvjesnost, sumnja da je ostavljen od Boga. Ako Crkva sa svoje strane može pružiti doprinos da se, primjerice, čovjek nakon dugo vremena ispovjedi, da u miru ode na operaciju ili ako mu omogući da redovito prima svetu pričest, vjerujem da to pomaže i njegovom tjelesnom zdravlju. Čovjek nije samo meso, nije samo fizička bolest, nije samo dijagnoza – čovjek je osoba koja ima i duh i dušu i tijelo i ako mu pomognemo u ozdravljenju jedne dimenzije, to će imati učinke na cijelu osobu.

Sjećam se jedne pacijentice koja se nakon četiri mjeseca ustala iz kreveta i ponovno učila hodati. Liječnici su joj više puta rekli: ili ćeš ostati biljka ili ćeš ostati nepokretna. Kada sam nakon četiri mjeseca vidio da ta osoba ustaje i da hoda, bio sam uvjeren da to ne može biti plod samo ljudskih snaga, nego i njezine molitve. Poznajem i nju i njezinu obitelj, i znam koliko je važan taj aspekt u njezinu životu i vjerujem i da osoblje može to prepoznati – na takve stvari nitko ne može ostati ravnodušan.

– A što se tiče smrti, ima li razlike između vjernika i nevjernika u načinu na koji se suočavaju s odlaskom s ovoga svijeta?

Kada se čovjek suoči sa smrću, bio vjernik ili nevjernik, ne može mu biti svejedno i uhvati ga strah. Sjećam se jednog pacijenta s hematologije. Njegova je supruga zvala oko tri sata poslijepodne da dođem, rekla je da nije kritično, više ga je psihički pogodilo to što je umro njegov kolega. Ja sam za dva sata bio na odjelu, a njega su već iznosili u sanduku, jer ga je smrt prijatelja dotukla.

Iskreno, nisam bio uz mnogo osoba koje su umrle preda mnom; tek nekoliko puta bio sam prisutan u trenutku smrti. Teško je, ako osobu ne poznaješ dobro, predvidjeti kako će ona podnijeti smrt. Ono što mogu reći jest da je nekoliko osoba koje sam dobro poznavao, koje sam redovito obilazio, i uz koje sam proveo vrijeme od prve dijagnoze sve do smrti, cijeli proces od dolaska u bolnicu pa do zadnjih dana podnijele uistinu herojski. Smrt kao smrt ne može biti bajna, ali kao kršćani vjerujemo da duhovna dimenzija i vjera u Boga daju drugačiji pogled i snagu u ključnim trenucima.

– Kada razgovarate s pacijentima, postoje li neke vjerske slike na koje se obično pozivate, a koje pomažu ljudima u takvim situacijama?

Mislim da nema ljepše slike od Križnog puta na kojem je Isus tri puta pao. To ljudima bude ohrabrujuće i olakšavajuće. Slika Isusa Krista, koji je kao Bog i čovjek na svom križnom putu posrnuo pod teretom križa i dopustio drugima da mu pomognu, može se lijepo primijeniti na bolnički pastoral. Kada ljudima posvijestimo da njihovi padovi, njihova posrtanja, njihove sumnje nisu nešto loše, nego da su normalni dio ljudskog života, posebno života u bolnici, ljudima bude lakše. Tada spoznaju da nisu crne ovce koje jedine pate, koje jedine sumnjaju, koje više nemaju snage ustati. Važno je da ljudi shvate da je pasti ljudski, da je odmoriti se isto tako normalno, da je potrebno, i da se ne prepuste očaju, te da uz pomoć obitelji, osoblja, ali i nas svećenika smognu snage ustati i nastaviti dalje.

– Pretpostavljam da je, uz pričest i ispovijed, sakrament koji relativno često dijelite upravo sakrament bolesničkog pomazanja. Postoji dosta konfuzije, pa i straha oko tog sakramenta, pogotovo jer se uvriježio i izraz „posljednja pomast“, kao da je to nešto što se daje pred smrt. Kada savjetujete ljudima da prime taj sakrament i što mogu bolesne osobe očekivati od njega, ako tako mogu reći?

Po mom sudu, tko je god na bolničkom liječenju može primiti sakrament bolesničkog pomazanja i može ga primiti više puta, pogotovo ako nastupi pogoršanje zdravstvenog stanja ili ako osoba mora na operaciju.

Važno je također naglasiti da se ljudi ne trebaju bojati sakramenta ni svećenika, što se ponekada zna dogoditi. Bilo je puno slučajeva koji su bili i pomalo smiješni. Tako je primjerice jedna kći koja je stajala uz krevet bolesnog oca kad me je vidjela počela vrištati: “Ne, ne, nemojte ovdje ulaziti, mome tati to ne treba!” Čak bi me i osoblje, u počecima moje službe, znalo pitati: “Tko je loše, tko vas je zvao?” Onda bih ja nekada promijenio ploču i rekao: “Došao sam popiti kavu s vama.” Tada bi sestre bile iznenađene takvim pristupom. Kada bolničko osoblje i pacijenti vide da svećenik nije tu samo za one koji su pred smrću, nego i za one koje su tu samo na tjedan dana, ali koje žele duhovni razgovor, ispovijed ili pričest, tada se situacija potpuno promijeni.

Spomenuo si pitanje što očekivati od pomazanja. U molitvi koju molimo na kraju obreda naglasak je na dvjema stvarima: na nutarnjem i na vanjskom ozdravljenju. Na izlječenju grijeha i rana od grijeha i na fizičkom ozdravljenju. Mi u svakoj molitvi molimo i za fizičko ozdravljenje, ali taj je naglasak ipak na drugom mjestu. Na prvo mjesto dolazi iscjeljenje nutarnjih rana i molitva za nutarnju snagu, ali naravno molimo i, ako je Božja volja, da se bolesnoj osobi udijeli ozdravljenje.

Foto: Fra Ivan Lovrić

– Ipak, vjerujem da je mnogim ljudima koji vam se obraćaju na prvom mjestu tjelesno ozdravljenje, možda i čudesnim putem. Kako im pristupate kada dođu s takvim očekivanjima?

Zdrav čovjek ima sto želja, a bolestan samo jednu. Isto tako, i obitelj bolesne osobe ima samo jednu želju, a to je ozdravljenje. Vjerujem da bismo i mi, kada bi netko iz moje obitelji završio u bolnici, molili za tjelesno ozdravljenje. Nekada se ljudi pitaju: “Smijem li moliti za ozdravljenje?” Naravno da smiju. Ne smije se stvarati pogrešna slika da sam loš vjernik ako molim za ozdravljenje.

Ipak, kao što sam i ranije kazao, mislim da je moja najvažnija zadaća biti uz bolesnike i uz obitelj, biti im podrška. Možda tu dimenziju ne mogu dobiti od medicinskih djelatnika čiji je rad u bolnici stresan i naporan. Zato je na nama svećenicima da budemo uz obitelji, da ih pratimo, da ih tješimo, da ih ohrabrujemo i da budemo nekada i rame za plakanje. Ali to ne znači davati brze odgovore i laka rješenja. S takvim se pristupom može puno učiniti i lijepo je pratiti evoluciju i sazrijevanje obitelji kroz patnju. Od krivih uvjerenja i krivih slika o vjeri, ponekad dosegnu uistinu visok stupanj vjere i odnosa s Bogom, što možda ne bi postigli da nije bilo iskustva patnje.

– Imate li neku rutinu na kraju radnoga dana u bolnici, koji zasigurno može biti vrlo zahtjevan za čovjekovu psihu?

Izlaskom iz bolnice u automobilu si obično pustim nekoliko pjesama koje me rasterete, a onda se po povratku u samostan otuširam – to mi pomaže ući u novi ambijent. Dobra stvar kod nas fratara je što nismo sami u kući – možemo razgovarati, dijeliti iskustva s drugima i biti jedni uz druge. Ali nije uvijek lako ne razmišljati o onome što se dogodilo u bolnici, pogotovo nakon nekog teškog iskustva. Sjećam se kada sam prisustvovao smrti jednog mladića od 25 godina, bio sam kraj njegova kreveta s obitelji i medicinskim sestrama, i svi smo plakali. To je jedno od tzv. rubnih iskustava nakon kojega čovjek ne može tek tako prijeći iz jedne situacije u drugu i normalno funkcionirati. To posebno vrijedi i za medicinsko osoblje koje se vraća kući svojim obiteljima i svojoj djeci nakon što je možda preminula osoba s kojom su se povezali, pogotovo ako je riječ o mlađoj osobi. Zato je moja dužnost kao kapelana skrbiti se za one među njima koji žele pomoć i kojima treba pomoć, kako bih ih ohrabrio i poticao na njihovu putu.

– Kakav je vaš odnos s osobljem u bolnici?

Rekao bih da je odnos iz dana u dan sve bolji. Važno je da oni u meni vide svećenika koji je „normalan”. Kada doktori i medicinsko osoblje vide svećenika koji će s njima popiti kavu i razgovarati, tada mijenjaju sliku o Crkvi. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, svi smo kao ljudi puni predrasuda: ja prema njima, oni prema meni. No, kada se susretnemo i kada se upoznamo, tu se stvari počnu mijenjati. U dvije godine koliko sam dosad ovdje proveo, stekao sam uistinu mnogo poznanstava i lijepih iskustava.

– Mnogi se bore s vlastitom bolešću ili bolešću voljene osobe. Možete li im dati neki savjet kako da vjeru integriraju u proces ozdravljenja?

Spomenuo sam ona dva padobrana, to jest dvije mogućnosti koje vjernici imaju – i šteta je što ponekada ne iskoristimo i duhovnu dimenziju. Čovjek nije samo tijelo, nije samo dijagnoza, čovjek je osoba sa svojim osjećajima i sa svojim duhom. Radeći na duhu i na duhovnoj dimenziji, bolesna osoba može naći mir sa sobom, može se pomiriti s drugima. Gledano izvana, to možda nisu velike stvari, ali puno malih koraka, puno puzli, na koncu daje jednu lijepu sliku. Svaka pomoć, uključujući onu na duhovnoj razini, jedna je puzla koja dugoročno možda neće nužno donijeti ozdravljenje, ali daje smisao i oslonac. Uvijek volim reći da pacijente ne treba puno opterećivati, važno je biti uz osobu i pružiti joj slobodu da se javi kada osjeti potrebu. Ne navaljivati, ali biti uz nju, biti oslonac i biti pomoć u teškom periodu kroz koji prolazi.

Kontakt za pacijente koji su na bolničkom liječenju u KBC-u Dubrava:

kapelan@kbd.hr

098/198-6812