Klupa – to je mjesto za druženje, mjesto okupljanja. Na klupicama se sjedi, razgovara, druži, jede sladoled… Općenito su klupe mjesto na kojima se osjećamo ugodno.

No, izgleda da to vrijedi samo za neke.

Sve češće gradske klupe dizajniraju se s malim pregradama ili naslonima za ruke. Ponekad ih se dodaje i naknadno. Svrha? Da se na klupama ne može spavati.

‘Povećavamo sigurnost putnika’

Klupe u austrijskom gradu Dornbirnu samo su jedan primjer takvog urbanističkog dizajna. Portal Dom i dizajn krajem prošle godine pisao je kako su lokalne vlasti odlučile napraviti malu preinaku na klupama željezničkog kolodvora kako bi „povećali sigurnost putnika“.

Građani su, primijetivši da je preinaka zapravo pokušaj sprječavanja beskućnika da spavaju na klupama, izrazili svoje negodovanje tim potezom. Na to su gradske vlasti odgovorile priopćenjem u kojem, između ostalog, stoji da su „mjesta za sjedenje na željezničkim i autobusnim kolodvorima prvenstveno namijenjena putnicima, te da je briga o potrebitima u Austriji vrlo dobro organizirana i nitko ne mora živjeti niti noćiti na ulici“.

Foto: Frankie Fouganthin, Wikimedia Commons

Dizajn koji bi nas trebao braniti

Taj primjer nije izdvojen slučaj. Pojam koji opisuje ovu pojavu je „isključivi dizajn“, odnosno „neprijateljski“ (eng. hostile design) i „obrambeni dizajn“ (eng. defensive design). Svrha tog tipa dizajna je čuvati javni red i mir, a prvenstveno je usmjeren protiv beskućnika, lutalica i različitih skupina koje bi mogle oštetiti javni prostor ili stvarati bilo kakve neugodnosti drugima (primjerice, skejteri koji često skejtaju po klupama, rukohvatima i stubama).

Neki od primjena tog tipa dizajna, osim pregrada na klupicama, uključuju prilagodbu različitih površina u javnom prostoru s ciljem da na njima nitko ne može ležati. Tako se sve češće u velikim gradovima na stanicama javnog prijevoza umjesto klupa mogu vidjeti nasloni ili pak pojedinačni stolci. Također se na neke manje površine na kojima se inače moglo sjediti ili ležati postavljaju različite šipke, šiljci, polukugle i slično – sve što bi onemogućilo ležanje ili ga barem učinilo što je to neudobnije moguće.

Foto: Leo Okuyama, Unsplash
Foto: Tdorante10, Wikimedia Commons
Foto: Carlos Figueroa Rojas, Wikimedia Commons

Kolateralne žrtve

Nisu samo beskućnici oni kojima bi ovaj tip dizajna mogao zasmetati. Kritičari isključivog dizajna smatraju da, između ostalog, na taj način i osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi također mogu biti zakinute. Primjerice, neke osobe zbog svog zdravstvenog stanja jednostavno moraju sjesti. No, ako na stanici postoji samo naslon, a ne i klupa, oni to jednostavno ne mogu učiniti.

Isto tako, kritičari smatraju da se na taj način ne rješava problem, nego se samo malo uljepšavaju posljedice. Klupe na kojima se ne može spavati neće nekom beskućniku riješiti stambeno pitanje, ili, uostalom, bilo koji drugi problem.

Druga strana priče

No, dizajn i kreativnost može se iskoristiti i za hvalevrijedne inicijative. Tako je u njemačkom gradu Ulmu pokrenut projekt „Gnijezda Ulma“. U sklopu projekta u gradu su postavljena takozvana gnijezda, odnosno kućice u kojima se može sigurno prenoćiti.

O „gnijezdima“ se brine mjesni Caritas – čim netko uđe u kućicu, djelatnici Caritasa dobiju obavijest te sutradan ujutro odlaze provjeriti kako mogu pomoći osobi koja je tamo prenoćila. Kućica se može zaključati iznutra, a moguće je i uključiti malo svjetlo.

Da, javni prostor treba biti dizajniran tako da bude što sigurniji za sve ljude. To znači da ne treba nikoga isključivati, osobito ne one ljude za koje bi društvo trebalo biti posebno osjetljivo.