“Suvremeni svijet nije zao, na određeni je način i previše dobar. Prepun je neobuzdanih i potraćenih vrlina. Kada se religijski sustav uzdrma (kao što je kršćanstvo bilo uzdrmano za vrijeme reformacije), ne oslobađaju se samo poroci. Poroci se uistinu oslobađaju i oni lutaju čineći štetu, ali oslobađaju se i vrline, a one lutaju još neobuzdanije i čine još strašniju štetu. Suvremeni je svijet prepun starih kršćanskih vrlina koje su poludjele. Poludjele su zato što su izolirane jedna od druge i sada lutaju same.”

Kada bih trebao nekome objasniti što se događa sa suvremenim svijetom, odakle nastaju tolike napetosti u odnosima među pojedincima i skupinama, zašto ljudi s različitih političkih spektara ne razgovaraju jedni s drugima ili se međusobno ne razumiju, teško da bih mogao ponuditi išta bolje od ove kratke definicije koju je prije više od stotinu godina napisao engleski pisac G. K. Chesterton.

Slika poludjelih vrlina odvojenih jednih od drugih uistinu opsjeda naše društvo i, paradoksalno, umjesto da nas vrline zbližavaju, one nas udaljavaju sve dotle da dehumaniziramo jedni druge. Primjeri su posvuda su oko nas, a jedan od najpopularnijih vezan je za pokret za zaštitu planeta, ili ono što neki nazivaju “zelenom agendom”. Možete na stvar gledati, kao što to mnogi konzervativni komentatori čine, kao na čisti financijski pokret kojim su se pojedini pripadnici elite odlučili obogatiti prodajući skupe električne automobile, ali time nećete objasniti zašto je ideja pala na tako plodno tlo. Istina, milijuni uloženi u marketing sigurno nisu odmogli, ali i sam marketing ne može biti uspješan ako već ne postoji nešto u čovjeku čemu progovara, ali čemu točno?

Pa, ako krenete čitati Bibliju od početka (kao što neki sugeriraju da biste trebali) naći ćete da je čovjek stavljen u Edenski vrt da brine za njega. Samo Sveto pismo nam kaže da je u čovjekovoj naravi brinuti za stvoreni svijet ili za okoliš. Onaj tko to čini pokazuje vrlinu, pa makar u pojedinim elementima svog ponašanja pretjerivao. Što se događa kada takvom čovjeku prilazi osviješteni (iliti woke) skeptik kako bi mu objasnio da je njegova briga za okoliš samo nasjedanje na financijske interese “zelene agende”? Događa se sukob jer osoba osjeća da je napadnuto ono ljudsko u njoj i reakcija gotovo da ne može biti drugačija.

Slično je i s različitim pokretima za ženska prava na koje mnogi gledaju s priličnom dozom prijezira. Dobar dio pogonskog goriva u njima je stajanje na stranu onih koje se percipira kao slabije u društvu ili na koje se gleda kao na obični objekt. Tankoćutni katolici mnogo su puta (s pravom ili ne) javno prosvjedovali kada bi se u nekoj reklami pojavio nekakav „rogonja“ ili sugestija na gay vezu. Nikada nisam vidio da je itko “s naše strane” organizirano prosvjedovao zbog doslovce svakodnevnog promicanja pogleda na ženu kao na predmet jer se to valjda smatra “manjim grijehom”, a i ne bismo rado da nas se zamijeni za feministe.

Taj su prostor s pravom zauzeli pokreti s kojim se većina katolika ne poistovjećuje, štoviše nerijetko ih otvoreno kritizira. Ponekad su kritike opravdane, ali slično kao i s tzv. “zelenom agendom”, ako mi ne vidimo da je u takvim pokretima dobar dio pogonskog goriva određena kršćanska vrlina, ljudi s druge strane će osjetiti da napadamo ono ljudsko u njima, a tada slijedi sukob s međusobnim optužbama za dehumanizaciju. (Povjesničar Tom Holland je na tom tragu ne bez dobrih argumenata u svojoj knjizi Vladavina pisao u kršćanskim korijenima “Me too” pokreta).

Naravno, i s druge strane društveno političkog spektra našli bismo slične primjere. Kod nas je vjerojatno najlakša meta napad na domoljublje. Mnogi potaknuti negativnim primjerima iz političkog života jednostavno zaključuju kako je svaki onaj koji se usudi javno iskazati ljubav prema svojoj domovini jednostavnu “hulja” koja ganja neki interes. Ono što je za mnoge vrlina olako se proglasilo porokom i stvorilo još jedan sukob.

Koji je izlaz iz naše situacije? Ponudit ću tri stvari koje bismo kao Crkva i pojedinci mogli činiti kako bismo prebrodili ovaj jaz i prestali u onome što kod drugih ima korijen u vrlini proglašavati pukim porokom.

Prva stvar kreće od definicije riječi “katolik”, a ona znači univerzalan. Mi bismo se katolici napokon trebali prestati plašiti zadaće koja je pred nama. Nema tog dobrog ljudskog nastojanja koje bi nam trebalo biti strano. Unatoč velikim naporima pape Franje oko pitanja zaštite okoliša, mi u Crkvi gotovo da tu temu i ne spominjemo, a uvjeren sam da je razlog dobrim dijelom strah da nas se ne bi poistovjetilo s nekim poput Grete Thunberg. Pitam se čemu taj strah ako znamo tko smo i kamo idemo, ako smo svjesni da je svijet vrt našega Oca? Zašto dopuštamo da zbog straha od nekog našeg pomahnitalog prijatelja koji bi nas mogao optužiti da smo pripadnici zelene agende ili feministi, sami osiromašujemo poruku koju smo dužni prenositi? Kada bismo katoličku poruku iznosili na cjelovitiji način, lakše bismo i u drugima vidjeli vrlinu koju bismo tada i sami promicali.

Druga stvar polazi od činjenice da brojni vjernici nasjedaju na ideju da je ono što čovjeka primarno definira njegov politički odabir. Čim prihvatimo takvu ideju mi više ne možemo prenijeti katoličku poruku jer krećemo iz definicije čovjeka koja nije naša i cijela se rasprava odvija u koordinatnom sustavu koji nam nije prirodan. Mi smo vjernici ponekad čudni: ako bi netko javno napao beskućnika jer spava na ulici, vjerojatno bi većina nas smatrala takav čin okrutnim i tvrdila da postoji stotinu razloga zbog kojih je netko pao na društveno dno. No ako sretnemo nekoga s čijim se političkim ili društvenim stavom ne slažemo, često nemamo gotovo niti jednu ispriku: mora da je jednostavno glup, izopačen ili ima nekakav interes. Ne pada nam napamet niti jedno od milijun opravdanja za toga čovjeka, od toga da je možda odrastao u obitelji koja je dijelila slične stavove ili činjenice da čovjekov temperament uvelike pridonosi političkom ili društvenom stavu, pa sve do toga da je možda, ne daj Bože, on ipak u pravu, a mi u krivu.

Treća stvar je da bismo trebali biti skloni odati priznanje tamo gdje to možemo. Nisam vegan niti se slažem s veganima po pitanju moralne opravdanosti jedenja mesa životinja, kao i drugih životinjskih proizvode poput jaja ili mlijeka, no bio bih nekorektan ako ne bih uvažio napor koji mnogi od njih čine kako bi se držali onoga što im savjest nalaže. Meni je kao katoliku teško ne jesti meso petkom, i smatram da podnosim žrtvu taj dan, iako ona ima nadnaravni smisao. Odreći se do kraja života svih proizvoda koji imaju veze sa životinjama isključivo zbog moralnog uvjerenja koje za sobom ne povlači nikakvu “nagradu” na ovom ili drugom životu je zadivljujuće. Možemo li pokušati kad govorimo o tim ljudima u prvi plan staviti pozitivan aspekt takvog životnog odabira, a ne isticati činjenicu da među veganima ima onih koji su pomalo naporni u iznošenju svojih uvjerenja (kao što su uostalom i neki kršćani)?

Jasno mi je da će sve ovo što govorim zvučati mekušasto, posebno onima koji kada iznose svoja “tvrda” i “društveno neprihvatljiva” uvjerenja redovito nailaze na odobravanja i lajkove. Što bi tek rekli svetom Pavlu koji kaže da je “svima bio sve” da bi “pošto poto” neke spasio? Zadaća vjernika nije pobijediti u raspravi, biti na vlasti, ispasti dominantan ili nešto tome slično. Zadaća je spasenje duša. U Starom zavjetu u nagovještaju Kristovog dolaska čitamo kako on ne lomi napuknule trske, niti gasi stijenja što tek tinja. U mnogim ljudima tinja stijenj, očituje se vrlina, pa makar, kako Chesterton kaže, ona bila “podivljala” i trenutno činila štetu. Na nama je da pružimo cjeloviti okvir u kojem će se ta vrlina moći smjestiti i “smiriti“, a prvi korak na tom putu je da se tu vrlinu usudimo prepoznati i na nju usmjeriti pozornost. Ne želim da borac za zaštitu okoliša prestane to biti, želim dati nadnaravni smisao njegovom nastojanju, ne želim da se feminist prestane boriti za prava žena, želim da ženu vidi u njenom punom dostojanstvu, ne želim da vegan prestane biti gorljiv, želim da gori za Gospodina.