“Bolja priča”, to je slogan pod kojim se prošloga tjedna u Londonu okupilo oko 4000 sudionika druge po redu konferencije u organizaciji Alliance for responsible citizenship (ARC), inicijative koju je uz nekoliko suradnika pokrenuo kanadski psiholog Jordan Peterson kao svojevrsno okupljalište ljudi koji smatraju da su tekovine zapadne civilizacije, utemeljene na judeokršćanskom moralu i grčkoj filozofiji, vrijedne borbe i da ih se ne smije olako predati.

Već sam skraćeni naziv „ARC“ bogat je simbolikom. Prevedeno na hrvatski, to bi značilo „luk“ – konstruktivni element koji je omogućio izgradnju nekih od najznačajnijih građevina iz naše povijesti; lukovi pobjede izgrađivani su kao simboli nadmoćnosti pojedinog vojskovođe u ratu, ali, još značajnije, luk, posebice kako je u zlatnoj boji prikazan na logu ARC-a, ocrtava putanju onoga što zovemo „zvijezdom repaticom“ koja je prije 2000 godina ukazala na ono što je središnje u našoj civilizaciji.

Nije slučajno ni to da se „arc“ na engleskom izgovara jednako kao „ark“, odnosno arka, plovilo koje je prema biblijskoj priči spasilo preostali ljudski rod koji je ostao vjeran Gospodinu. U skladu s time, s pozornice se više puta čulo „Welcome to arc(k)“, – „Dobro došli u arku“. Iako takvo što može zvučati pomalo pretenciozno, bogato oslikava što organizatori misle o stanju u kojem se svijet danas nalazi te kako ne postoji alternativa tome da se ljudi koji dijele iste vrijednosti zajednički okupe u radu na očuvanju onoga što nam je bitno.

No, kada smo kod vrijednosti, nije ključno samo to što ih dijelimo, jednako bitan je i redoslijed kojim ih postavljamo. Mirne duše mogu reći da se svi okupljeni oko ARC-a slažu da su ljubav prema naciji, obitelji, kulturi, vjeri i slobodama (kako ekonomskim tako i građanskim) važne, ali možda se svi ne bi složili koja je od tih ljubavi najvažnija ili kojim redoslijedom jedna proistječe iz druge, ili ako ćemo govoriti metafizički – iz kojeg područja dolazi ‘spasenje’. To u ovome trenutku nije problematično pitanje, ali moglo bi se pokazati izuzetno bitnim ako ARC proširi svoje djelovanje, što je na neki način i najavljeno, te konkretnije izađe u prostor politike, kulture, obrazovanja itd.

Douglas Murray je u središte svog govora stavio važnost obnove i zaštite naše zajedničke kulture, Stephen Shaw je upozorio na demografski problem zapadnog svijeta i važnosti suočavanja s njime. John Mackey je govorio o značaju ekonomskih sloboda za očuvanje našeg prosperiteta, a Katalin Novák o mjerama za podršku obiteljima u Mađarskoj. Osvježenje je bilo što su se problemi s kojima se društvo suočava promatrali iz vrlo velikog broja perspektiva. Nekoliko izlaganja bilo je posvećeno pitanju umjetne inteligencije kao i proizvodnje i uporabe energije kao faktorima koji će u bitnome odrediti našu budućnost. Sve ovo govori da se organizatori ne šale sa svojim ambicijama da ARC postane svojevrsna ishodišna točka za transformaciju društva budući da su u obzir uzeta sva važna pitanja današnjice, a ne samo ona ‘najzapaljivija’.

No, prava vrijednost ARC-a, rekao bih, leži u činjenici što su bok uz bok s uglednim imenima iz raznih područja stajali i vjerski vođe poput biskupa Roberta Barrona i koptskog pravoslavnog nadbiskupa Londona Angaelosa. Kažem to zato što je vjera u posljednje vrijeme na velikim pozornicama obično igrala u najboljem slučaju tek dekorativnu ulogu. Barron i Angaelos su ponudili svoj odgovor što bi trebalo biti u središtu naše civilizacije, a to je Bog. U tom je duhu Barron podsjetio kako je komunizam pao primarno zbog ljudske žeđi za Bogom te podsjetio na skandiranje poljskog naroda kada ga je 1979. posjetio Ivan Pavao II.: „Hoćemo Boga!“ Drugim riječima, ništa osim istinske žeđi za Bogom neće značajnije promijeniti ni današnje društvo.

Koliko je na ARC-u bilo ljudi koji u prvom redu „hoće Boga“? Mislim da su pokazatelji dobri, posebno ako se uzme u obzir da bi kršćani trebali biti sol te da bi i njihova značajno manja prisutnost trebala dati okus ovakvim inicijativama. Ovdje je samo svećenika s kolarom i(li) habitom bilo par desetaka, što je povremeno ostavljalo dojam kao da smo na duhovnoj obnovi. To nije nebitno za smjer kojim će „arka“ ploviti jer pravi smisao ovakvih konferencija nije toliko u samim predavanjima (koja se mogu i naknadno poslušati), nego u kontaktima koje ljudi tijekom i nakon njih ostvaruju. Možda sam tek imao sreće sa svojim sugovornicima, ali mogu bez sustezanja reći da se između predavanja govorilo o Bogu.

I to onome Bogu koji je živ. Kažem to zato što neki smatraju da sve dok dijelimo prave vrijednosti nije bitno imamo li stvarnu vjeru – izgradit ćemo jednako dobro društvo. No vrijednosti bez vjere ugibaju, bile one primarno vezane za društvo ili obitelj. Denis Prager, koji je Židov, jednom je prilikom to lijepo objasnio. Kazao je da on i njegova obitelj drže šabat zato što su vjernici. Mnogi su mu prijatelji, kaže, rekli da je to prekrasno, ali da čovjeku ne treba vjera da bi imao jedan dan posvećen isključivo obitelji. Jedina razlika, kaže Prager, između njega i njih je što oni unatoč tome što smatraju da je „to prekrasno“ nikada ne izdvajaju jedan dan za obitelj. Čovjek mora biti okrenut prema onostranom da bi očuvao ono što je vrijedno u ovozemaljskom, ali (i ovo valja posebno naglasiti) isto tako treba poznavati zakonitosti ovozemaljskoga da bi mogao utjeloviti onostrano.

Čini mi se da je odaziv kršćana na ovu konferenciju bio tako značajan jer osjećamo da nam nedostaje upravo poznavanje tih zakonitosti. Jako dobro znamo koja je vrijednost onoga što imamo, ali nam nedostaje razumijevanje kako to ostvariti u institucijama, pred izazovima novih tehnologija ili pred prijetnjama demografskog sloma. ARC se zasad čini kao potreban spoj onih čije kršćanstvo ostaje na tzv. „kulturološkoj“ razini i onih koji imaju živu vjeru, ali ne znaju kako konkretnije djelovati u kulturi u kojoj živimo. Mi njihovom „kršćanstvu“ možemo unijeti život, a oni našoj vjeri pomoći da se snažnije utjelovi.

I tu se, kod spomena utjelovljenja, opet vraćamo prvoj rečenici ovog teksta i motu ovogodišnje konferencije. Ne postoji „Bolja priča“ od priče o Božjem utjelovljenju među ljudima. Ako želimo ponuditi priču, a ne samo set suhoparnih vrijednosti odvojenih od svog korijena, već imamo onu koja je savršena. Imamo priču koja je već stvarala civilizaciju i dizala je iz mrtvih. Priču koju smo toliko puta čuli i koja je uvijek nova, priču koja ima potencijal spasiti našu civilizaciju ili je preobraziti u nešto još bolje. Priču koja kaže da smo svi sudionici, da nitko nije nebitan, i da će od našeg današnjeg zalaganja ovisiti njezine stranice. To jest, sve stranice osim zadnje, jer pobjeda na kraju već je za nas ostvarena.